Nauka je na rubu otkrića koje bi moglo promijeniti voćarstvo i ratarstvo. Gradovi koji su do sada predstavljali samo velike potrošače, koji ne pridonose proizvodnji, stvar su prošlosti. Novi oblik zemljoradnje izašao je iz domena eksperimenta. Vertikalne farme niču u urbanim sredinama širom svijeta. Staro metalno skladište u Newarku, SAD i tunel iz Drugog svjetskog rata ispod Londona, pioniri su ovakvih projekata. U njima ćete naći red do reda ratarskih usjeva, osunčanih vještačkim svijetlom. Potpuni kontrast načinu na koji su ljudi od kako je svijeta i vijeka uzgajali hranu.

Ujedinjeni Arapski Emirati odnedavno postaju ključni svjetski centar ovog fenomena. Kalifornijska kompanija Crop One, je potpisala ugovor s Emirates Airlinesom, kojim se obavezuje da izgradi najveću vertikalnu farmu na svijetu. Plodovi tog poljoprivrednog dobra bit će posluživani na letovima ove poznate aviokompanije.

Emirati su država koja uvozi više od četiri petine hrane. Ovo je prilika da korištenjem know-how-a američke kompanije, počnu da samostalno uzgajaju više hrane. Pretpostavka je da se tako uzgojena hrana neće zadržati samo u obrocima iznad 10.000 metara nadmorske visine, već da će doći u restorane i trpezarije.
Vertikalne farme se zasnivaju na principu korištenja hidropona, u kojima biljke rastu koristeći mješavinu nutritivnih sredstava, a ne plodnu zemlju.

Prostom matematikom je najbolje objašnjiva isplativost ovakvog oblika ratarstva. Vertikalna farma za uzgoj jednog kilograma zelene salate potroši samo 20 litara vode. Uobičajenim metodom potrebno je oko 400 litara. Ogromna količina za državu koja je 95% pustinja. Ovakve uštede su moguće zbog toga što se voda reciklira i vraća u sistem, a ne otiče bespovratno u zemlju.

Princip je jednostavan i efikasan. Uštede vode su ogromne, a trošak prijevoza s farme na pijace i u markete je minimalan. Pitanje je vremena kada će i u našim gradskim sredinama živjeti urbani ratari.