Knjiga biznismena Miroslava Miškovića „Ja, tajkun“ od kada se pojavila u knjižarama u aprilu ove godine konstantno je u vrhu liste najčitanijih domaćih izdanja u regionu.

Bez obzira na to koliko znali o Miškoviću i šta mislili o njemu, ova knjiga daje vam njegovo viđenje onoga što se desilo u prethodnih 30 godina, ali i kroz zanimljive priče i šta se dešavalo prije ove „burne moderne historije“.

Međutim, ova knjiga može se shvatiti i kao jedan priručnik za biznis i u njoj se može naći mnogo korisnih savjeta za sve one koji žele da pokrenu biznis, ali i da svoj biznis razviju.

Prvi čovjek kompanije

Prvo ide definicija: „Prvi čovjek kompanije određuje viziju, sa saradnicima kreira strategiju i delegira odgovornost ljudima u koje vjeruje“, piše Mišković. On smatra da direktor firme koji se bavi operativnim poslovima čini ogromno i višestruko zlo firmi: troši mnogo vremena i energije koje bi mogao da utroši na vizije razvoja i sprečava zaposlene da rade svoj posao.

Odnos sa zaposlenima

Mišković nikad nije primio radnika na razgovor. „Znao sam da postoje tri razloga zbog koji radnik može da traži prijem kod generalnog direktora: da traži veću plaću, da zatraži stan (u vrijeme samoupravljanja) ili da se žali na svog šefa. Ako ja zaposlenom odobrim povećanje plaće ili mu dodijelim stan, njegov šef gubi svaki autoritet, on više za radnika ne postoji. Time se narušava cijela struktura rukovođenja i firma se dovodi u opasnost.“

Jedan čovjek

Pronaći prave kadrove, uložiti znanje, energiju, vrijeme i , naravno, novac u njih, stvarati sistem – to je formula uspjeha, piše Mišković. On kaže da se u Srbiji ne pravi razlika između vlasništva i upravljanja, a da osnivači i kada firma naraste nastavljaju da budu operativci, što je loše i po njih i po firmu. „Delta je danas sistem koji funkcionira isto i kada sam ja tu i kada nisam“, piše Mišković.

Tačnost

„Volim tačnost i imao sam prilike da se uvjerim da je to zajednička odlika svih velikih i ozbiljnih sistema“, piše Mišković i daje primjer kako se to radi u njegovoj kompaniji. „Ako je kolegijum u Delti zakazan u 9, ja ulazim u salu u minut-dva do 9, i poslije mene se na kolegijum ne ulazi. Zakasnio si, ostani ispred.“ Također, on navodi da sastanke (kolegijume) sa svojim najbližim saradnicima zakazuje imajući u vidu njihov raspored, a ne svoj.

Motivacija

Mišković kaže da mladom čovjeku treba pokazati da ima privlačnu perspektivu: da ga čekaju putovanja, hoteli, sastanci – jedan atraktivan i uzbudljiv život. „Ako mu to prvo pokažete, on će poslije sam dolaziti na posao i subotom i nedjeljom.“ Također, Mišković piše da mlade ljude zaposlene u Delti voli da izvodi na večere, na kojima često čuje neke njihove ideje i prijedloge. On piše da bi u tim slučajevima prihvatao njihove prijedloge i da je dovoljno bilo da mu se svidi 70 posto te ideje. „Nikad nisam htio da zbog trideset posto odbijem prijedlog, obeshrabrim onog koji predlaže i narušim njegovu motivaciju. Sa obeshrabrenim ljudima firma ništa ne može da postigne.“

Žene

„Oduvijek sam radije zapošljavao žene, a posebno mi je bilo važno da ih imam kao najbliže saradnike.“ Mišković piše da su žene jednostavno bolje u poslu od muškaraca. „One pokazuju više timskog duha i lojalnosti kolektivu za koji igraju. Mogu mnogo efikasnije da rade više stvari istovremeno… One su apsolutno usredsređene na cilj i dok ne dođu do njega uopće nemaju teme i misli koje ih skreću sa puta. U muškoj ekipi je mnogo češće da proradi sujeta…“, smatra Mišković.

Reprezentacija

„Firma kojoj je problem reprezentacija, firma u kojoj je to velika tema, u kojoj se mnogo diskutuje o službenim putovanjima i sličnim stvarima, treba odmah da bude zatvorena.“ Mišković piše da je uvijek nagrađivao menadžere koji su najviše trošili na reprezentaciju i da potpredsjednici i direktori u Delti, jednostavno, moraju da idu na ručkove i večere sa partnerima kompanije.

„Inspekcije“

Mišković je u knjizi otkrio da je barem dva puta godišnje tajno obilazio prodavnice Maxija i „provjeravao“ njihovo poslovanje, tj. njihove radnike. Pominjući dva primjera neljubaznih radnica koje je zatekao, napisao je da zbog jednog incidenta „maloprodaja neće propasti, ali zbog neprofesionalnog i neljubaznog osoblja hoće“. Mišković piše da nakon jedne takve intervencije šest mjeseci nije morao da obilazi radnje.

Cipele

Mišković je u knjizi otkrio da je veliki ljubitelj dobrih i kvalitetnih cipela. U vezi cipela ima i jednu poslovnu misao. „Između čistih direktorovih cipela i uspješnog poslovanja – postoji direktna veza“, piše Mišković.

Slika firme

„Nemoguće je da da fabrika bude uspješna, a da je travnjak zapušten, da direktor ima prljave cipele, da čuvar ne dočeka goste sa uvažavanjem. To ne ide jedno sa drugim.“