Oko pola miliona izbjeglica u Njemačkoj trenutno traži posao. Mnogi od njih bezuspješno. Sada im u tome želi pomoći jedan startup iz Minhena.

Mnoge vrste povrća koje sada svakodnevno slaže na police Masood Sutanzadeh nije uopće dobro poznavao prije svoga bijega u Njemačku. U međuvremenu taj 24-godišnji Afganistanac radi u jednom supermarketu ekološke hrane u Minhenu, a sasvim usputno tako poboljšava poznavanje njemačkog jezika u razgovoru s mušterijama. “Moj cilj je jednostavan”, kaže on:

“Želim kao posve normalan čovjek živjeti, raditi i stanovati. Važno mi je samo da postoji sigurnost.”

U krizama i ratom pogođenom Afganistanu je Masood radio kao električar za vojsku SAD-a. To ga je učinilo metom talibana. 2015. se odlučio na bijeg. Došao je preko Irana, Turske i Balkana u Njemačku. Već u prvim danima boravka u Njemačkoj se prijavio na kurs njemačkog jezika. Oko godinu kasnije se počeo prijavljivati na konkurse za posao. Ubrzo mu je postalo jasno koliko je teško za jednog izbjeglicu uklopiti se na tržištu rada.

“Katkad su stizale odbijenice, najčešće nije stizao nikakav odgovor”, prisjeća se. Da je ipak pronašao posao, to može zahvaliti nizu sretnih okolnosti i upornom zalaganju jednog minhenskog startupa.

“Social-Bee mi je pružio šansu”, kaže Masood, iskazujući ujedno poštovanje za rad pokretača tog malog poduzeća Maximiliana Felsnera i Zarahe Bruhn.

Oni više nisu mogli gledati tu tešku potragu za poslom kroz koju prolazi na stotine hiljada izbjeglica, pa su razvili ideju “socijalnog preduzeća za rad na iznajmljivanje” čija je namjena da bude neka vrsta mosta na tržištu rada.

Princip preduzeća Social-Bee je jednostavan, objašnjava Felsner:

“Mi zapošljavamo izbjeglice prvo kod nas, da bismo ih kasnije prepustili partnerskim preduzećima.”

Taj proces, pojašnjava, prati socijalno-pedagoška skrb, pomoć u učenju jezika i doškolovanje uposlenih. Osim toga, od tog startupa dobivaju svoju regularnu plaću, što osnivači poduzeća srednjoročno žele finansirati pomoću naknada koje dobivaju prepuštanjem radnika drugim kompanijama. Za sada taj novac dolazi od raznih fondacija. Cilj je, kaže Felsner, da radnici Social-Bee-a najkasnije nakon 18 mjeseci budu dovoljno obučeni kako bi mogli dobiti zaposlenje u nekom od partnerskih poduzeća. Velika prednost je pritom:

“Mi tim poduzećima možemo već prethodno olakšati posao tako što mi riješimo sve birokratske prepreke i obuhvaćamo pitanja koja se tiču azila, a koja se često pojavljuju. Mnoga od tih poduzeća se plaše te birokracije i često ne znaju kako da dođu do izbjeglica koje bi mogli zaposliti”, pojašnjava Felsner.

Social-Bee želi upravo tu izgraditi most i ponuditi jednu uslugu sa “socijalnom dodanom vrijednosti”. Neke kompanije su se u taj koncept već mogle uvjeriti. A među klijentima su i velika imena poput Aldija, Würtha, Zeppelina ili Sys Microtecha, ali i manje firme iz Minhena. Posebno je važan “menadžment očekivanja”, pojašnjava Felsner. Preduzeća često vjeruju kako bi izbjeglica morao biti ekstremno zahvalan i trebao brzo funkcionirati, kaže Felsner. No, ukoliko se pokaže suprotno, nastavlja on, onda tu brzo može doći do međuljudskih konflikata:

“Mi tako služimo kao neka vrsta ‘tampon-zone’, s jedne strane izbjeglice pripremamo na takve situacije, a s druge strane pomažemo kompanijama da na pravi način razumiju radnike.”

Ovaj startup je dosad sklopio ugovore s više od 50 osoba. Više od jedne petine njih je već dobilo stalni radni odnos.

“Do kraja godine želimo imati 100 uposlenika, i u drugim gradovima”, nada se Maximilian Felsner.

Ukoliko sve krene kako je zamišljeno, i do 1.000 izbjeglica bi u naredne tri godine trebalo dobiti stalan posao. Dosad se koncept pokazao uspješnim, kaže Felsner. “Više od 90 posto uposlenika koji su radili kod nas sada su u stalnom radnom odnosu ili su započeli obuku ili su pak upisali fakultet.”

Masood je u svakom slučaju spreman drugim izbjeglicama pričati o ovom posebnom start-upu.

“Osjećam se ovdje kao u pravoj porodici”, kaže.

Kako bi se takve scene ponavljale u čitavoj zemlji, osnivači preduzeća Social-Bee su smislili nešto posebno – jednu kampanju kojom bi se drugim kompanijama dalo do znanja da ne moraju strahovati od radnika poput Afganistanca Masooda. Poruka kampanje glasi: ko iza sebe ima opasan bijeg, taj će uspjeti i na tržištu rada, i to kao od šale.

“Ja sam s 85 ljudi preživio u jednom malom gumenom čamcu”, riječi su Zeraya G. iz Eritreje prikazanog na jednom od plakata kampanje. A iz toga proizlazi:

“Ja sam sposoban raditi u timu.” Tom ciljanom provokacijom se želi pokrenuti borbu protiv predrasuda u mnogim kadrovskim službama u Njemačkoj i ujedno se šalje signal da čovjek koji je izbjeglica nije automatski slabiji kandidat na tržištu rada.

“Ono što je doživljeno se može pretvoriti u prednost”, kaže Felsner.

Masood iz supermarketa ekološke hrane je primjer za to. U snalaženju na radnom tržištu i u njemačkom društvu je morao prebroditi mnoge prepreke. Jedna prepreka mu, međutim, još predstoji, a ona je pravne prirode. Jer, već nekoliko mjeseci mu prijeti izgon nakon što je negativno odlučeno o njegovom zahtjevu za azil.

“Da nema ljudi iz Social-Bee-a, noću uopće više ne bih mogao spavati”, priča Masood. Njegov posao u supermarketu mu daje snagu da sada ne posustane. Što god se dogodilo, kaže na koncu, pobjeći u Njemačku se u svakom slučaju isplatilo, prenosi Deutsche Welle.