Postoji veliki broj različitih obuka i priručnika s ciljem da pomognu ljudima, kako da postanu „gospodari svog vremena“ ili kako da bolje „upravljaju“ svojim vremenom. Ono što se dobiva kao produkt toga, jeste upoznavanje s velikim brojem alata za uspješniju organizaciju, poput matrica, „to do“ lista itd.

Ovi alati su od izuzetne važnosti, ali, da li je tu kraj?! Naravno da nije. Jedna od ključnih stvari, koja se vezuje i upotrebu pomenutih alata, jeste subjektivni doživljaj vremena, koji je povezan s ličnim uvjerenjima i vrijednostima. Ovaj doživljaj je dosta individualiziran i može varirati u priličnoj mjeri. Naredna stvar oko koje treba da se zapitamo, jeste vještina naše komunikacije i kapacitet da odbijemo na lijep način one zadatke koje nisu među našim prioritetima.

Na papiru djeluje lako, u praksi se pokazalo da je ovo jedna od težih stvari za realizaciju i koja s druge strane, bitno utječe na druge planove. Sljedeća, ne manje bitna vještina koja utiče na našu produktivnost, jeste i vještina delegiranja i to iz dva smjera: jedno je smjer delegiranja od nadređenog ka zaposlenima, gdje se pitamo da li nadređeni zaista balansirano raspoređuje zadatke ili ih uvijek daje istim zaposlenima; drugi smjer se odnosi na delegiranje od zaposlenog ka drugima (koje može biti lateralno- ka kolegama istog hijerarhijskog nivoa, nagore-ka nadređenom, ili na dole-ka zaposlenima/podređenima koje je zapravo i izjednačavamo najčešće pojam delegiranja). Ono što praksa pokazuje jeste situacija u kojoj „ad hoc“ razvijamo ljude, što kao posljedicu ima smanjeni efekt učenja.