Poznata je Gatesova izjava da strah treba biti skriveni vodič u donošenju poslovnih odluka, a on sam je svakodnevno promišljao o neuspjehu i unatoč tomu ili, možda, upravo zahvaljujući tomu, bio iznimno uspješan.

Kad je Microsoft 1986. godine odlučio izaći na berzu, njegovi čelnici sastali su se s odvjetnicima i posrednicima u osiguranju kako bi uredili prospekt za početnu javnu ponudu dionica. Osiguravatelji i odvjetnici, nerijetko naviknuti na iznimno optimistične poduzetnike s druge strane pregovaračkog stola, dobro su se informirali o potencijalnim rizicima koje bi ulagači trebali razmotriti. Bili su ih spremni detaljno opisati, obrazložiti i nepokolebljivo braniti pred Microsoftovim vodstvom.

Međutim, umjesto skupine entuzijasta s ružičastim naočalama, uvjerenih u apsolutnu neodoljivost njihove kompanije potencijalnim ulagačima, pred njima se pojavio tadašnji potpredsjednik kompanije Steve Ballmer, poznat i kao dr. Zla Kob (engl. Dr. Doom). Ovaj bliski saradnik osnivača Microsofta Billa Gatesa s vremenom je, upravo pod njegovim mentorstvom, postao nešto poput „povjerenika za brigu“ i bio zadužen za promišljanje najcrnjih scenarija koji mogu zadesiti poslovanje kompanije i osujetiti njezin uspjeh.

Tako je i te 1986., na sastanku s odvjetnicima i osiguravateljima, Ballmer bio glasnik „loših vijesti“. Prisutnima je predstavio sve moguće rizike kojih se dosjetio te im opisao scenarije koji su obuhvatili zbivanja od smrti, napada, nesreća do opće katastrofe te svoje sagovornike ostavio zatečenima, jer je upravo odigrao ono što je trebala biti njihova uloga na tom sastanku, ali i utučenima, pod uticajem crnih predviđanja s kojima ih je suočio.

Gates i Ballmer primjer su uspješnih poduzetnika koji pate od tzv. konstruktivne paranoje (engl. productive paranoia). Posjeduju stalan strah da bi okolnosti u bilo kojem trenutku mogle postati nepovoljne za poslovanje te se kontinuirano propituju i analiziraju što napraviti ako se nešto takvog i dogodi. Kreiraju planove A, B, C… pa i do Z, ako treba, da se izbjegnu ili neutraliziraju potencijalni rizici. Paranoja koju razvijaju ne paralizira ih u funkcioniranju, već ih čini svjesnima njihove poslovne „ranjivosti“ i spremnima da se zaštite ako će biti potrebno.

Poznata je Gatesova izjava da strah treba biti skriveni vodič u donošenju poslovnih odluka, a on sam je svakodnevno promišljao o neuspjehu i unatoč tomu ili, možda, upravo zahvaljujući tomu, bio iznimno uspješan.

Trajno stanje pripravnosti

Koncept konstruktivne paranoje skovali su James C. Collins i Morten T. Hansen, autori knjige Great by Choice, objavljene 2011. godine, a čiji je sadržaj proizašao iz devetogodišnjeg istraživanja zašto neke kompanije uspješno održavaju poslovanje, pa čak i napreduju u vrlo nesigurnim i haotičnim okolnostima, dok drugima to ne polazi za rukom. Suprotno uvriježenom mišljenju da je u biznisu važno gajiti pozitivan stav, biti optimističan i neustrašiv, Collins i Hansen otkrivaju da najbolji lideri nisu oni s izraženom vizijom, kreativniji i spremni više riskirati, već oni koji posjeduju više discipline, umjerenu količinu paranoje te neprekidno istražuju i pažljivo motre što se događa u njihovoj kompaniji i izvan nje.

Poput Billa Gatesa, oni znaju neutralizirati onaj paralizirajući efekt straha koji osjećaju te ga koristiti kao motivaciju koja ih neprestano drži u stanju budnosti i predostrožnosti u „dobrim“ jednako kao i u „lošim“ vremenima poslovanja tvrtke. Upravo u tome i jest tajna pozitivne povezanosti konstruktivne paranoje i uspješnosti firmi kojima upravljaju takvi pojedinci. Osim Microsofta, kompanije poput Starbucksa, Applea, Intela, Nintenda i Netflixa također su vodili, ili još uvijek vode, lideri koje karakterizira konstruktivna paranoičnost. Upravo je američki pružatelj medijskih usluga na zahtjev Netflix, danas prisutan u gotovo svim zemljama svijeta s više od 148 miliona pretplatnika, izrastao u to što jest jer je njegov osnivač, te još i danas čelni čovjek Reed Hastings, smatrao da njihova početna djelatnost – prodaja i najam DVD-ova – nema budućnosti na duge staze.

I najbolji uvijek mogu bolje

Kontrolirani strah, koji je u osnovi konstruktivne paranoje, potiče poduzetnike da na specifičan način promišljaju o poslovanju svojih firmi i u skladu s njim djeluju, a kako bi spremni dočekali i preživjeli eventualnu stvarnu pojavu „crnih scenarija“ za koje pretpostavljaju da bi ih mogli zadesiti.

Ključna načela kojih se pridržavaju “paranoične” kompanije:

1. Uvijek ima prostora za napredak

Andrew Grove, američki biznismen, autor i svojevremeno prvi čovjek Intela poznat je po izjavi da uspjeh dovodi do samozadovoljstva, a ono pak do neuspjeha, zbog čega preživljavaju samo paranoični. Stoga je važno u „dobrim“ razdobljima ne uljuljati se, već kontinuirano unaprjeđivati poslovanje. S jedne strane, kad je firma u pozitivnoj fazi, poželjno je to iskoristiti za analizu njezinih unutarnjih snaga i slabosti, kao i vanjskih prilika i prijetnji, zatim te informacije redovito ažurirati. Na temelju njih moguće je preciznije planirati buduće poslovne poteze. Nadalje, ako uspješni žele to i ostati, moraju stalno generirati nove ideje i samoinicijativno pomicati vlastite granice, a ne čekati krizu da budu kreativni i proaktivni. Na taj način sprječava se stagnacija, odnosno potencijalni neuspjeh u budućnosti. Dakle, u „dobrim“ vremenima se dodatno osnažujemo kako bismo spremniji dočekali „loša“ jer poslovanje se ne odvija linearno, već ciklički. Komapnije ne egzistiraju izolirano od svoje okoline, a u njoj ima puno faktora koji mogu uticati na njihove poslovne rezultate (tržište, konkurencija, zakonodavstvo, državne institucije, lokalna zajednica itd.). „Paranoični“ se o svemu tome brinu kad su na vrhu kako bi ondje i ostali.

2. Konkurencija se nikad ne ispušta iz vida

Čak i kad su tržišni lideri ili najbolje u svojoj djelatnosti, „paranoične“ tvrtke pomno prate i analiziraju aktivnosti konkurencije. Kao što pažljivo promišljaju o svojim budućim poslovnim potezima, tako pokušavaju predvidjeti i korake koje će poduzeti konkurenti.

3. Resursima se raspolaže racionalno

„Paranoične“ firme ne razbacuju se svojim resursima čak ni kad si to mogu priuštiti. Bez obzira na to radi li se o ljudima, novcu, nekretninama ili vremenu. One unaprijed planiraju kako će funkcionirati ako nastupi recesija te kontroliraju svoje troškove i kad im prihodi vrtoglavo rastu. Također, svjesne su važnosti vremena i održavanja optimalnog ritma poslovanja u smislu da si ne dopuštaju razvoj organizacijske kulture koja će podržavati stav „bit će kad bude“ u izvršenju svakodnevnih zadataka. I kad imaju primat na tržištu, i kad stabilno posluju, svejedno zadržavaju fokus na klijentima jer imaju na umu da je jednako važno, ako ne i važnije, zadržati (zadovoljnima) postojeće klijente, kao i pridobivati nove. (Poduzetnik.biz)