Lockdown, krhki lanci snabdijevanja, nesigurni potrošači: pandemija koronavirusa širom svijeta dovela je do masovnog ekonomskog pada. Međutim, jedna branša je dokazala da jeimuna na virus: industrija naoružanja. To potvrđuje i novi izvještaj Stokholmskog instituta za istraživanje mira (SIPRI) o 100 najvećih svjetskih proizvođača oružja, piše Deutsche Welle.

Aleksandra Markštajner je dio istraživačkog tima SIPRI. Ova ekspertkinja za naoružanje za DW objašnjava šta je u prvoj godini pandemije posebno iznenadilo.

– Iako je svjetska ekonomija prema MMF-u (Međunarodni monetarni fond) opala za 3,1 procenat, prodaja oružja ovih top 100 proizvođača porasla za ukupno 1,3 procenta – kazala je.

Ukupan promet, koji je ostvarilo 100 kompanija iznosi 531 milijardu američkih dolara. To je više od cjelokupne privredne proizvodnje Belgije. Više od polovine – 54 procenta – ostvarila je 41 američka firma.

Sjedišta dominantnih preduzeća su u SAD. Samo “Lockhead-Martin” prošle je godine prodao oružane sisteme vrijednosti preko 58 milijardi dolara. To je više od bruto nacionalnog dohotka Litvanije.

Lobiranje koje se isplati

Sa takvom veličinom dolazi i moć. Koncerni za naoružanje vrše ciljano politički uticaj, kaže Markus Bajer.

Politički analitičar iz Bonskog međunarodnog centra za konfliktne studije (BICC), u razgovoru za DW citira američku nevladinu organizaciju „Open Secrets“: „Američki koncerni za naoružanje su u posljednje dvije decenije za izborne kampanje izdvojili 285 miliona dolara a za lobiranje 2,5 milijardi.” Izdaci, koji se očigledno isplate oružanim gigantima.

Ekspertkinja SIPRI-ja Markštajner primjećuje da je američko Ministarstvo odbrane ciljano podržavalo industriju naoružanja. „Tako je naprimjer obezbijedilo da su radnici, koji rade za preduzeća koja proizvode naoružanje, izuzeti od pravila da ostanu kod kuće. Osim toga postojali su ugovori, koji su osmišljeni tako da se kompanijama sredstva mogu prebaciti i ranije, kako bi imali neku vrstu rezervi.“

Azijski igrači

I Simone Visocki se takođe pozabavila brojkama SIPRI-ja. Ekepertkinja za naoružanje iz Hesenske fondacije za istraživanje mira i konflikata (HSFK) posebno je upalo u oči da „preduzeća za naoružanje iz globalnog juga sve više dobijaju na značaju“. Visocki posebno ukazuje na Indiju. Indija je sa tri preduzeća zastupljena među top 100, njihova prodaja je 1,2 procenta, isto kao i Južne Koreje.

Međutim, mnogo više oružja napušta fabrike indijskog sjevernog susjeda – Kine. SIPRI je u svoje studije od 2015. uključio i Kinu, bez obzira na problem transparentnosti. Pet proizvođača profitira od modernizacije kineske armije. Njihove isporuke čine 13 odsto prometa top 100.

Kada se pogledaju kineske kompanije Markštajner kaže:

– Ove kompanije profitiraju od takozvanog stapanja vojno-civilnog kapitala. Kao primjer navodi kineski konglomerat naoružanja: „NORINCO je učestvovao u izradi satelitskih sistema. Kompanija sa tim sistemima zarađuje prilično mnogo novca, a oni se koristi jednako i za vojne i za civilne potrebe”.

Vojna informaciona tehnika

Generalno, sve su tanje granice između vojnih i civilnih tehnologija, kaže Simone Visocki. I dodaje:

– Informacione tehnologije su već dugo neodvojive od tehnologije naoružanja.

– SIPRI se u svom novom izvještaju posebno osvrće na rastuću uklogu tehnoloških firmi u poslovanju sa oružjem. Ako se pak pokušava sagledati koncepcija industrije naoružanja, onda se ne smije samo govoriti o tradicionalnim akterima poput “Lockheed Martin” – naglašava autroka izvještaja SIPRI Markštajner.

Prema SIPRI-ju posljednjih godina su neki giganti Silicijumske doline poput Googlea, Microsoft ili Orakla pokušavali da prodube svoju vezu sa poslovima s oružjem. I za to su nagrađeni lukrativnim ugovorima.

SIPRI kao primjer navodi Microsoftov ugovor sa Ministarstvom odbrane u vrijednosti 22 milijarde dolara. Ovo preduzeće je trebalo da američkoj vojsci isporuči super-naočare, poznate pod imenom „Integrated Visual Augmentation System”.

Interes američke vojske u Silicijumskoj dolini je lako objasniti.

– Ona je prepoznala da ove tehnološke kompanije imaju znanje o novim tehnologijama, bilo da se radi o vještačkoj inteligenciji, mašinskom učenju ili “klaud kompjutingu”, koje umnogome prevazilazi ono što bi se očekivalo od tradicionalnih aktera u industriji naoružanja – kaže Markštajner.

Ekspertkinja za naoružanje prognozira: „Moguće je da će neke od ovih kompanija biti uključene u top 100“.

Rusija zaostaje

Pored Francuske, pad u prodaji oružja bilježi i Rusija. Devet kompanija prošle godine su prodale 6,5 odsto manje oružja nego 2019. Pad na još samo pet odsto ukupne prodaje oružja top 100, je prema ekspertu Bajer direktno povezano sa izgradnjom sopstvenih postrojenja u Indiji i Kini. Jer, obje ove zemlje su ranije bile vodeći kupci ruskog oružja.

Bajer kao primjer navodi nosač aviona. Prvi kineski nosač baziran je na jednom brodu još iz sovjetskog vremena, koji je Peking kupio 1998. On je pod imenom „Liaoning“ počeo da se koristi 2012. Od tada je mnogo toga učinjeno, kaže Bajer:

– U pogledu sposobnosti za proizvodnju nosača aviona, Kina nije samo stigla već je i prestigla Rusiju. Za to vrijeme Rusija nije proizvela nijedan jedini nosač aviona. U međuvremenu je i Indija izradila sosptveni nosač, takođe baziran na sovjetskoj tehnologiji.

Gdje je Evropa?

Ukupno gledano, evropska industrija oružja ima udio od 21 procenta prodaje među top 100.

26 kompanija je 2020. prodalo oružja u vrijednosti 109 milijardi dolara. Četiri čisto njemačke kompanije su u toj sumi zastupljene sa devet milijardi. Dalje, tu su i transevropski koncerni kao Airbus, čije je poslovanje vrijedno 12 milijardi eura – pet procenata više nego 2019.

Evropa se sve više oslanja na ovakvo zajedničko poslovanje. Markus Bajer kaže:

– Evropa sada pokušava da političkim putem promoviše razvoj „Next Generation Weapon System“, „Foture Combat Air System ili „Main Ground Combat System“, kako bi se smanjio i mogao da podnese trošak za proizvodnju takvih sistema.

Kada je riječ o troškovima zajednička proizvodnja ima smisla. Ali, kada se radi o kontroli izvoza oružja, to se pak često pokaže problematično, kaže Simone Visocki.

Ekspertkinja ukazuje na borbeni avion Jurofajter tajfun, koji su zajedno razvile Njemačka, Velika Britanija, Italija i Španija.

– On se ciljano prodaje također i problematičnim zemljama poput Saudijske Arabije, koja i dalje vodi rat u Jemenu – dodaje.

U slučaju koprodukcija, nacionalni uslovi izvoza često ne važe. I izgleda da je Evropa još uvijek daleko od efikasne zajedničke kontrole izvoza oružja i vojne opreme.