Maja Milniković: Bosanska Amália Rodrigues: Karijeru ne grade pjesme, gradi je hrabrost da krenete ispočetka

Postoje umjetnici koji pjevaju pjesme i postoje oni koji ih žive. Maja Milniković pripada ovoj drugoj, rijetkoj vrsti. Njen glas već godinama prelazi granice država, jezika i kultura, noseći sa sobom emociju koja jednako razumije Sarajevo, Lisabon, Pariz ili New York.

Od djevojčice koja je tokom ratnih godina u Sarajevu pronalazila utočište u muzici, do umjetnice koju danas nazivaju jednom od najvažnijih interpretatorica sevdaha i jednim od najprepoznatljivijih glasova Balkana, Amira je ostala vjerna samo jednom; istini u pjesmi.

Kada je prije više od decenije napustila sigurnost uspješne karijere i otišla u Portugal kako bi iznova učila jezik, kulturu i fado, malo ko je mogao pretpostaviti da će upravo tamo nastati jedna od najljepših muzičkih priča našeg vremena. Danas spaja sevdalinku i fado, Sarajevo i Lisabon, stvarajući most između dvije kulture koje dijele isti jezik srca - čežnju.

Uoči njenog dolaska u Sarajevo i nastupa na WOMEN 100 Impact Night, razgovarali smo o putu koji je vodio do svjetskih pozornica, o hrabrosti da se krene ispočetka, o ljubavi koja mijenja život i o poruci ženama koje još uvijek traže svoj vlastiti Lisabon.oj unutrašnji glas i dokazala da za novi početak nikada nije kasno.

Naučili ste pjevati u skloništu, postali zvijezda u Sarajevu, pa otišli u Lisabon?

"Onoj djevojčici iz skloništa ne bih pokušavala objasniti ništa. Samo bih joj rekla da nastavi pjevati. I kad nema publike. Jer će joj upravo taj glas postati put.

Rat me je, osim preživljavanju, naučio slušanju. Tišine, straha, čežnje. Naučio me i da je svaki dan poklon i da se živi punim plućima.

Moj glas, moja pjesma, nastali su kao potreba. Kao spas, sklonište, tvrđava.

Ono što sam prošla oblikovalo je moj put, ali zar to nije uvijek tako? Težina donosi dubinu i uči te da slušaš sebe.

Fado i sevdah nisam tražila. Oni su već bili u meni. Samo sam ih prepoznala", kazala je.

Sa 32 godine ostavili ste sigurnost i otišli u Lisabon?

2013. godine ste se preselili u Lisabon. Iza vas je već bila pop-rock zvjezdana karijera, Davorin nagrada, jedanaest priznanja za prvi album, status zvijezde u BiH i regionu. Mogli ste mirno nastaviti onim putem kojim su išli mnogi. Umjesto toga, otišli ste u Portugal da naučite jezik koji do tada niste govorili i pjevati u žanru u kojem ste bili stranac. Kako se odlučuje za takvu vrstu rizika i da se odustane od svega što već radi, zbog nečega što vas još ne poznaje?

"Ne odlučuje se razumom. Da sam slušala razum, vjerovatno bih ostala. To je bio osjećaj da, iako imam sve što se spolja smatra uspjehom, iznutra nisam završila svoju priču. I da postoji nešto što me zove, a što ne mogu ignorisati bez cijene. Ljubav. Zov fada.

Lisabon je bio put, potraga i ljubav. Ljubav prema nečemu što me zvalo, a što je bilo veće od mene. Svakome bih poželjela takvu ljubav.

Bio je to rizik, ali ne otići bio bi veći. Jer najteže je ostati na mjestu gdje više ne rasteš", kaže.

„Fado me pronašao", ne ja njega

U intervjuima ste često rekli da fado niste vi izabrali, nego je on izabrao vas. Te riječi imaju gotovo mističnu težinu, ali iza njih stoji ogroman rad , naučili ste portugalski jezik kao odrasla žena, dvadeset godina ste morali zaboraviti i krenuti učiti od početka. Šta vam je bilo najteže u tom procesu, i u kojem trenutku ste znali da niste samo „pjevačica koja pjeva fado", nego žena koja stvara fado.

"Onog trenutka kada sam osjetila da sam od fada uzela dovoljno da mu mogu početi vraćati, kroz svoju dušu, svoje pjesme, svoju poeziju i svoj glas, znala sam da više nisam samo neko ko ga izvodi. Izazovno je bilo prihvatiti da ponovo ne znam. Da uđem u prostor gdje nisam „ona koja zna”, nego početnik.

Učiti jezik kao odrasla osoba, ući u kulturu koja je tako duboko vezana za identitet, to traži poniznost. I strpljenje.

A trenutak kada sam znala da stvaram, a ne samo izvodim, nije bio jedan veliki trenutak. Bio je tih. Bio je to osjećaj da ono što pjevam i pišem počinje ličiti na mene", poručuje.

Spojiti dvije zemlje, sevdah i fado

Stvorili ste vlastiti žanr " Fadolinku " u kojem se sastaju sevdalinka i fado, dvije pjesme rođene na različitim krajevima svijeta, ali s identičnim DNK: čežnja, samoća, ljubav, odlazak. Portugalski mediji su vas nazvali bosanskom Amálijom Rodrigues, što je gotovo najveće priznanje koje fado svijet može dati. Šta vam taj nadimak znači, i kako kao Bosanka u Lisabonu gradite most između dvije kulture ,a da pri tome ne izdate ni jednu?

"Taj nadimak nosi veliku odgovornost, ali ga ne doživljavam kao poređenje, nego kao priznanje da sam dotakla nešto istinito u fadu. Ne pokušavam spojiti dvije kulture na silu. One su već slične u svojoj suštini. Čežnja, ljubav, gubitak, to su univerzalni jezici. Moj zadatak nije da biram između njih, nego da budem iskrena u onome što jesam. A ja sam i jedno i drugo. I Sarajevo i Lisabon u istom glasu", kazala je za Poslovne novine.

Šta ste savjetovali ženama koje stoje pred sopstvenim „Lisabonom"?

Mnoge žene koje će čitati ovaj intervju nalaze se u onom istom trenutku u kojem ste vi bili 2013. , kada život traži veliku odluku, kada ono što su do sada gradile više nije ono što ih ispunjava, kada „sigurno" više nije „dovoljno". Šta biste rekli ženi koja danas razmišlja o svom Lisabonu , bez obzira da li je to nova karijera, novi grad, novi život, ili nešto u sebi što treba probuditi?

"Rekla bih joj da se ne pita da li je spremna, jer nikada neće biti potpuno spremna. Ali da se pita: šta će se desiti ako ne ode?

Postoji trenutak u životu kada sigurnost prestaje biti sigurnost i postaje ograničenje. I tada je važno imati hrabrost da izabereš nepoznato. Ne mora sve biti jasno. Dovoljno je da osjeti da je to njen put. Ali zato mora slušati. Veoma pažljivo, gotovo religiozno, slušati sebe", poručuje.

13. juni, Women Impact Night 13. juna nastupit ćete u Sarajevu, na WOMEN 100 Impact Night-u, večeri koja okuplja preko 200 žena koje ovu zemlju i regije grade svojim radom?

Vraćati se opet u Sarajevo i nije obično gostovanje, to je svaki put mali povratak sebi. Šta vam ta veče znači, šta želite da kroz vašu pjesmu osjete žene koje će tu noć biti u Hotelu Hills, i, ako smijemo pitati, postoji li jedna pjesma koju ste odabrali baš za njih?

"Svaki povratak u Sarajevo za mene nosi nešto lično. To je mjesto gdje sam nastala.

Ova večer ima posebnu težinu jer su u publici žene koje nose svoje borbe, svoje odluke, svoje tihe pobjede.

Želim da se prepoznaju, a ne samo da slušaju koncert. Da osjete da ono što nose u sebi ima vrijednost, čak i kad nije vidljivo.A pjesma… uvijek biram onu koja u tom trenutku najviše govori istinu. To su pjesme koje bole, ali i oslobađaju.

„Žena što trči s vukovima“ nosi upravo tu snagu i bit će dio te večeri", zaključuje Maja.