Svoj nastup, odnosno predavanje, najavljuje kao „poziv na buđenje“ za sve one koji misle da se u tehnologiju umotana budućnost može kupiti gotovom licencom.

Dok mnogi vlasnici kompanija AI posmatraju kroz različite prizme – neko kroz prizmu prestiža, neko pak straha, Mehić tvrdi da problem nije u alatima, već u odsustvu strategije i liderske hrabrosti. U razgovoru za Poslovne novine otkriva kako stvoriti sigurnost unutar tima prije uvođenja inovacija, zašto je prozor za transformaciju najširi dok kompanija još uvijek raste, ali i ko se više plaši tehnologije – vlasnici kompanija ili uposlenici.

O tehnologiji, strategijama, liderstvu

Šta zaista učesnici mogu očekivati od Vašeg izlaganja?

„Mogu očekivati onu vrstu otrežnjenja koje osjetite kada neko naglas kaže ono što ste i sami znali, ali niste htjeli priznati. Neću dolaziti sa slajdovima punim grafikona koji pokazuju kako AI mijenja svijet. To već znaju. Doći ću s konkretnim pitanjima koja svaki vlasnik i direktor brzorastuće kompanije mora sebi postaviti danas, a ne za šest mjeseci. Cilj mi je dati im okvir za razmišljanje koji je primjenjiv odmah sutra, a ne tek nakon što plate „AI konsultanta“ 20.000 eura za prezentacije koje niko neće otvoriti.“

Koji je segment u kojem kompanije najčešće griješe, tehnologija ili strategija?

„Uvijek strategija. Preciznije rečeno, njena odsutnost. Tehnologija je najlakši dio. Alati su dostupni, jeftini i uglavnom intuitivni. Problem je što kompanije kupuju alat, a da nisu odgovorile na osnovno pitanje: koji problem tačno rješavamo i šta će biti drugačije kada ga riješimo. Vidio sam firme koje su platile ozbiljne licence za AI platforme, a ni godinu dana kasnije nisu znale reći šta im je to konkretno donijelo. Nisu imale početnu osnovu. Nisu znale šta mjere. Kupile su osjećaj modernizacije, a ne stvarnu promjenu. To nije AI problem. To je problem liderstva.“

Zašto AI integracija ipak nije masovnija, strah ili neznanje?

„Ni jedno ni drugo u osnovi. Glavni razlog je odsustvo jasnog poslovnog slučaja koji neko u kompaniji može braniti kroz brojke. Vlasnik male ili srednje firme ne boji se tehnologije. On se boji greške. Boji se da će potrošiti resurse, vrijeme i pažnju na nešto što neće funkcionirati u njegovom konkretnom kontekstu. Ta bojazan je legitimna jer većina priča o AI uspjesima dolazi iz okruženja koje nema nikakve veze s firmom od pedeset zaposlenih u Zenici ili Splitu. Kada nema primjera iz blizine, nema ni povjerenja. A bez povjerenja nema ni akcije. To nije strah od tehnologije. To je racionalan oprez u okruženju bez dovoljno lokalnih referenci.“

O strahovima, očekivanjima, pravilima

Kod koga je strah veći, vlasnika ili zaposlenika?

„Riječ je o različitim strahovima, ali podjednako paralizirajućim. Vlasnik se boji sistemskog rizika, podataka, odgovornosti i grešaka koje mogu imati pravne ili reputacijske posljedice. Zaposleni se boji egzistencijalnog rizika, brine za svoju poziciju. Vlasnički strah je uglavnom racionalan i rješiv dobrom politikom i edukacijom. Strah zaposlenika je emotivniji. Ono što sam naučio radeći s timovima jeste da ne možete uvesti AI odozgo ako prvo ne stvorite sigurnost odozdo. Ako tim osjeti da AI dolazi umjesto njega, a ne kao podrška, dobit ćete tihu opstrukciju. Ona neće izgledati kao otpor. Izgledat će kao spora implementacija.“

Koji su prvi pokazatelji da je kompanija spremna za AI integraciju?

„Postoje tri jasna signala. Prvi, kompanija ima dokumentirane procese. Ne moraju biti savršeni, ali moraju postojati. AI ne može optimizirati haos, može ga samo ubrzati. Drugi, postoji osoba koja razumije gdje se gubi vrijeme i novac i koja to može jasno artikulirati. Ne mora biti tehnološki stručnjak. Treći i najvažniji, postoji liderska spremnost da se prihvati period u kojem će stvari biti sporije i neurednije nego prije jer svaka promjena sistema prolazi kroz tu fazu. Kompanija koja očekuje instant rezultate bez tranzicijskog perioda nije spremna, bez obzira na budžet.“

Postoji li precizno pravilo kada je pravo vrijeme za AI integraciju?

„Precizno pravilo ne postoji, ali postoji pogrešno vrijeme, a to je kriza. AI implementacija zahtijeva pažnju i kapacitet za učenje, a krizni menadžment ih potpuno iscrpljuje. U svim drugim situacijama vrijeme je dovoljno dobro, uz jednu napomenu. Što je kompanija mlađa i ima manje ukorijenjenih procesa, integracija je lakša i jeftinija. Brzorastuće kompanije imaju paradoksalnu prednost jer još nisu izgradile birokratiju koja štiti stari način rada. To je prozor koji se zatvara kako rastu. Moj savjet je jednostavan: ne čekajte da budete dovoljno veliki za AI. Do tada ćete biti dovoljno kompleksni da vas implementacija košta dvostruko više.“

U kojim segmentima i industrijama AI najbrže daje mjerljive rezultate?

„Najbrže tamo gdje postoji visok volumen repetitivnih zadataka s jasnim ulazom i izlazom. Administrativni procesi, korisnička podrška prvog nivoa, generisanje i obrada dokumentacije, analiza podataka za izvještavanje. U industrijama to su profesionalne usluge, logistika, e-commerce i finansijski sektor. Ono što se rijetko kaže jeste da i u industrijama koje izgledaju netehnički, kao što su građevina, prehrambena industrija i poljoprivreda, postoji ogroman prostor za primjenu, posebno u planiranju, nabavi i praćenju performansi. Problem nije industrija. Problem je što tim firmama niko nije pokazao konkretan primjer koji ima smisla u njihovom kontekstu.“

O alatima, ljudskom faktoru i rastu

Postoji li „basic AI package“ koji svaka brzorastuća kompanija treba imati?

„Ako bih morao definisati minimum, rekao bih da su to četiri stvari. Prvo, alat za interno upravljanje znanjem i komunikacijom uz AI asistenciju, koji pomaže timu da brže dolazi do informacija unutar firme. Drugo, AI asistencija u pisanju i obradi teksta za sve koji komuniciraju prema vani, kao što su (posebno važno) ponude, emailovi i izvještaji. Treće, određeni nivo automatizacije u prodajnim ili marketinškim procesima, uključujući praćenje leadova i follow-up sekvence. Četvrto i najvažnije, jedna osoba unutar firme koja je formalno zadužena da prati šta postoji, šta se može primijeniti i šta treba testirati. Bez te osobe, ostala tri elementa s vremenom gube smisao.“

Hoće li firma moći brzo rasti ako menadžment sporo usvaja tehnologiju?

„Kratkoročno da, ali uz pad efikasnosti. Dugoročno neće. Konkurencija koja usvaja AI ne mora biti bolja u svemu. Dovoljno je da bude brža u jednom ključnom segmentu, bilo da je to vrijeme odgovora klijentu, cijena usluge ili brzina razvoja proizvoda. Kada se te razlike pojave i postanu vidljive, obično je već kasno za sustizanje bez ozbiljne restrukturacije. Sporost u adaptaciji nije neutralna pozicija. Ona je aktivan izbor fragilnosti. Kompanije koje danas misle da im AI nije potreban zapravo već zaostaju.“

Koje industrije mogu sebi dozvoliti da ne koriste AI u narednih pet godina?

„Gotovo nijedna bez određenog troška. Postoje industrije u kojima će taj trošak dolaziti sporije, kao što su visoko regulisane djelatnosti, pojedini segmenti javnog sektora i lokalne usluge koje se oslanjaju na lični odnos. Ipak, ni tamo ignorisanje AI-ja nije sigurna opcija. To je samo odgođen problem. S druge strane, industrije s najvećim potencijalom su profesionalne usluge, obrazovanje, zdravstvo, fintech i sve djelatnosti koje imaju veliki volumen podataka.“

Kolačići i privatnost

Edin mehić

Edin Mehić, Bloomteq: Ne čekajte da budete dovoljno veliki za AI