Na evidencijama službi za zapošljavanje u Federaciji Bosne i Hercegovine nalazi se gotovo čevrtina miliona ljudi, dok privrednici istovremeno mjesecima ne uspijevaju popuniti otvorena radna mjesta.

Uoči trećeg izdanja Sajma poslova Gledaj sebi posla, koji naredne sedmice u Sarajevu okuplja više od stotinu poslodavaca i na hiljade tražilaca posla, postaje jasnije nego ikada da je domaćem tržištu rada potrebna ozbiljna transformacija.

Diploma više nije garancija, a tradicionalni administrativni modeli posredovanja ustupaju mjesto borbi za konkretne vještine, poduzetničku fleksibilnost i dostojanstvene uslove rada.

Neophodnost stvaranja sistema

O tome kako kroz novi Zakon o posredovanju u zapošljavanju konačno razdvojiti aktivnu radnu snagu od pasivnih korisnika socijalnih davanja, na koji način uskladiti obrazovni sistem sa potrebama privrede i kako uvesti red u uvoz strane radne snage uz uspostavljanje Garancije za mlade, za Poslovne novine govori Adnan Delić, ministar rada i socijalne politike Federacije BiH.

Za nekoliko dana naš glavni grad po treći put će biti domaćin Sajma poslova „Gledaj sebi posla“. Nakon dva prethodna izdanja, šta danas znamo o tržištu rada u Federaciji BiH što možda nismo znali prije dvije godine kada je pokrenuta ova sjajna priča?

„Danas mnogo jasnije vidimo da naš problem nije moguće svesti samo na broj zaposlenih i nezaposlenih. Tržište rada se u posljednjih nekoliko godina mijenjalo mnogo brže nego što su se mijenjali sistemi koji ga prate.

Kroz prethodna dva sajma, ali i kroz svakodnevne razgovore s poslodavcima, službama za zapošljavanje i ljudima koji traže posao, vidjeli smo koliko je velika neusklađenost između onoga što privreda traži i onoga što joj tržište rada trenutno može ponuditi.

Poslodavci više ne traže isključivo određeno zanimanje ili diplomu. Traže konkretne vještine, iskustvo, fleksibilnost i ljude koji se mogu brzo uključiti u proces rada. Istovremeno, veliki broj ljudi koji traže posao nema dovoljno informacija o tome gdje postoje prilike, koje su vještine danas tražene i šta im možda nedostaje da bi bili konkurentni.

Zbog toga Gledaj sebi posla od početka nismo željeli svesti na klasični sajam sa štandovima. Želimo da to bude mjesto na kojem se susreću ljudi koji traže posao, kompanije koje traže radnike i institucije koje trebaju kreirati politike na osnovu stvarnih potreba tržišta.

Sajam nam je zapravo potvrdio koliko nam je potreban sistem u kojem ćemo mnogo bolje znati ko traži posao, ko traži radnika, kojih zanimanja nedostaje i gdje trebamo usmjeravati obrazovanje, prekvalifikacije i aktivne mjere zapošljavanja.“

Sređivanje evidencije je temelj reforme

Jedan paradoks postao je gotovo pa zaštitni znak bh. tržišta rada: na jednoj strani su beskrajne liste na evidencijama nezaposlenih, a na drugoj poslodavci koji ne mogu pronaći radnike. Gdje je zapravo „pukla“ ta veza između ljudi koji traže posao i poslova koji postoje?

„Mislim da je upravo to centralno pitanje našeg tržišta rada. U Federaciji Bosne i Hercegovine danas imamo oko 246.000 osoba na evidencijama nezaposlenih, a istovremeno imamo kompanije koje mjesecima traže radnike. To na prvi pogled zaista djeluje nelogično.

Problem je u tome što evidencija nezaposlenih nije isto što i evidencija aktivno raspoložive radne snage.

Mi danas nemamo dovoljno precizan odgovor na pitanje koliko od tih 246.000 ljudi zaista aktivno traži posao, koliko njih može odmah početi raditi, koliko ih treba prekvalifikaciju ili dodatnu obuku, a koliko ih se na evidenciji nalazi prvenstveno radi ostvarivanja zdravstvenog osiguranja ili nekog drugog prava.

I tu dolazimo do jedne od najvažnijih reformi koje provodimo, Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba.

Njegov cilj nije da nekoga proglasi aktivnim ili neaktivnim u negativnom smislu, niti da ljude brišemo sa evidencija radi ljepše statistike. Cilj je da prvi put jasno razlikujemo osobe koje aktivno traže zaposlenje od onih koje se na evidenciji nalaze iz drugih razloga.

Zašto je to toliko važno? Zato što to nije samo pitanje statistike. Svake godine izdvajamo veoma značajna javna sredstva za aktivne politike zapošljavanja: subvencije za zapošljavanje, samozapošljavanje, obuke, prekvalifikacije i druge programe. Ako nemate preciznu sliku kome je potrebna koja vrsta podrške, onda ni javni novac ne možete usmjeravati dovoljno ciljano.

Nama ne treba mjera koja će samo pokazati da je obuhvatila određeni broj ljudi. Treba nam sistem u kojem znamo kome je mjera namijenjena, zašto je toj osobi potrebna i da li je na kraju dovela do zaposlenja.

Zato je sređivanje evidencija zapravo temelj za cijelu reformu aktivnih politika zapošljavanja.“

Šta se traži, a šta se nudi

Kako danas izgleda lična karta tržišta rada u Federaciji BiH? Koja zanimanja i sektori trenutno najviše traže ljude, a gdje imamo višak kadrova?

„Prema posljednjem istraživanju Federalnog zavoda za zapošljavanje, poslodavci u 2026. najveće potrebe za novim zapošljavanjem iskazuju u prerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu i ugostiteljstvu.

Najveća potražnja je za radnicima sa srednjom stručnom spremom, posebno kvalificiranim radnicima. Među traženijim zanimanjima su prodavači, vozači teretnih vozila, konobari, kuhari, bravari, zavarivači, CNC operateri, stolari, zidari, tesari, skladištari i različiti profili radnika u proizvodnji.

Kod visokoobrazovanih kadrova i dalje postoji potražnja za IT stručnjacima, inženjerima elektrotehnike i mašinstva, građevinskim inženjerima, farmaceutima i dijelom ekonomistima.

Posebno je zanimljiv podatak da je 63 posto anketiranih poslodavaca iskazalo potrebu za novim zapošljavanjem, ukupno više od 6.000 radnika, a najveći dio tražnje odnosi se upravo na kvalificirana zanimanja.

To nam vrlo jasno govori da obrazovna politika i tržište rada moraju mnogo ozbiljnije razgovarati jedno s drugim. Ne možemo godinama proizvoditi profile kojih imamo višak, dok privreda istovremeno ne može pronaći ljude za zanimanja koja su joj potrebna.“

Uskoro platforma sajamposlova.fmrsp.gov.ba

Sajam okuplja više od stotinu poslodavaca i hiljade ljudi koji traže posao. Kako mjerite uspješnost Sajma? Je li mjera broj posjetilaca, broj obavljenih razgovora ili broj ljudi koji će stvarno nakon što se svjetla u Hotelu Hills po okončanju Sajma pogase, dobiti posao?

„Broj posjetilaca jeste važan, ali meni nikada ne bi bio dovoljan pokazatelj uspjeha.

Najvažnije je šta se dogodilo između poslodavca i čovjeka koji je došao tražiti posao. Koliko je razgovora obavljeno, koliko biografija predato, koliko kandidata pozvano u naredni krug selekcije i koliko je tih kontakata na kraju rezultiralo zaposlenjem; to su podaci koji nam trebaju.

Ali Sajam ima i drugu vrijednost. On nam, na jednom mjestu, pokazuje šta tržište traži. Ako deset ili dvadeset kompanija kaže da ne može pronaći isti profil radnika, onda to za nas mora biti informacija za kreiranje programa prekvalifikacije, obuke ili aktivnih mjera zapošljavanja.

Želimo da taj proces ne traje samo dva dana. Zato razvijamo i platformu sajamposlova.fmrsp.gov.ba, koja je besplatna i za poslodavce i za ljude koji traže posao. Cilj je da poslodavci objavljuju svoje potrebe, a ljudi tokom cijele godine mogu vidjeti gdje postoje otvorene prilike i direktno se povezivati s kompanijama.

Sajam traje dva dana. Povezivanje ljudi i poslodavaca mora trajati cijelu godinu.“

Stranci kao dopuna tržištu rada

Uvoz radne snage… Je li moguće napraviti ravnotežu između realne potrebe privrede za radnicima i odgovornosti države da prije uvoza radne snage aktivira vlastiti potencijal, posebno ljude koji su danas izvan tržišta rada ili teško upošljive kategorije?

„Mora biti moguće, i upravo je to odgovornost države. Domaći radnik mora imati prednost. Ali isto tako moramo priznati realnost da u određenim sektorima danas nemamo dovoljno raspoložive domaće radne snage i da postoje kompanije koje mjesecima ne mogu popuniti otvorena radna mjesta.

Ne možemo poslodavcu reći da ne može angažirati stranog radnika, a istovremeno mu ne možemo ponuditi domaćeg radnika za radno mjesto koje mora popuniti.

Zato su nam potrebna dva procesa istovremeno.

Prvi je aktiviranje domaće radne snage – sređivanje evidencija, kvalitetnije posredovanje, obuke, prekvalifikacije, aktivne mjere zapošljavanja i uključivanje ljudi koji su danas izvan tržišta rada.

Drugi je uređen i kontroliran sistem zapošljavanja stranaca tamo gdje objektivno nema dovoljno domaćih radnika.

Strana radna snaga treba biti dopuna domaćem tržištu rada, a ne njegova zamjena.“

Važnost odnosa i radne kulture

Nerijetko čujemo da ljudi odlaze iz BiH zbog niskih plaća. Šta Vam kažu poslodavci i radnici – šta je ono što radnik očekuje, osim pristojne plaće koja omogućava dostojanstven život, i koliko su bh. kompanije spremne odgovoriti na ta očekivanja?

„Plaća jeste jedna od prvih stvari koje ljudi gledaju i tu ne treba bježati od istine. Čovjek mora od svog rada moći dostojanstveno živjeti, ali iskustvo nam pokazuje da danas radnik traži mnogo više od same plate. Traži sigurnost, korektan odnos, jasne uslove rada, mogućnost napredovanja, poštovanje radnog vremena, balans privatnog i poslovnog života i osjećaj da njegov rad ima vrijednost.

Posebno kod mladih ljudi vidimo da spremnost da promijene poslodavca više nije vezana isključivo za razliku od nekoliko stotina maraka. Radna kultura i odnos poslodavca prema zaposleniku postaju jednako važni.

I kompanije to sve više razumiju, prije svega zato što ih tržište tjera da razumiju. U situaciji kada je kvalitetnog radnika teže pronaći, više nije dovoljno samo objaviti oglas. Poslodavac danas mora objasniti zašto bi neko želio raditi upravo kod njega.“

Poslovne relacije su dvosmjerna ulica

Generacije koje tek ulaze na tržište rada imaju potpuno drugačija očekivanja od onih koje su na njemu bile prije 20 ili 30 godina. Je li tržište spremno na njihove zahtjeve?

„Djelimično jeste, ali još uvijek ne dovoljno. Mladi mnogo otvorenije pitaju kolika je plaća, kakvo je radno vrijeme, postoji li mogućnost rada od kuće, kakva je mogućnost napredovanja, koliko kompanija ulaže u njihov razvoj i kakva je kultura unutar organizacije.

To nije nedostatak radne discipline. To je drugačiji odnos prema radu. Tržište koje to ne razumije gubit će ljude. Kompanije koje nude kvalitetan odnos, prostor za razvoj, fleksibilnost tamo gdje je moguća i jasne kriterije napredovanja imaju mnogo veće šanse da mlade radnike zadrže.

Ali i mladi moraju razumjeti da se karijera gradi, da iskustvo i znanje dolaze vremenom i da tržište rada podrazumijeva obaveze na obje strane.“Korak ka promjeni politike zapošljavanja

Da se vratimo na pitanje sređivanje evidencije nezaposlenih, odnosno jasnije razlikovanje aktivnih tražilaca posla od ljudi koji su na evidenciji iz drugih razloga. Možemo li nakon toga očekivati da ćemo prvi put dobiti realniju sliku nezaposlenosti u Federaciji BiH?

„To je upravo jedan od glavnih ciljeva. Danas imamo administrativni podatak koliko ljudi se nalazi na evidenciji, ali taj podatak nije isto što i broj ljudi koji su u ovom trenutku aktivni tražioci zaposlenja. Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba treba nam omogućiti da dobijemo mnogo precizniju sliku.

Tada ćemo znati koliko ljudi zaista traži posao, kakve kvalifikacije imaju, koliko dugo su nezaposleni i koja vrsta podrške im je potrebna.

To će potpuno promijeniti i način na koji kreiramo aktivne politike zapošljavanja. Umjesto da novac raspoređujemo prvenstveno na osnovu broja ljudi u evidencijama, moći ćemo ga mnogo više vezivati za stvarne potrebe ljudi i potrebe tržišta. To je velika promjena: od evidencije radi evidencije prema stvarnom posredovanju i zapošljavanju.“

Neiskorišten potencijal radne snage

Na Sajmu posebno mjesto imaju žene, osobe s invaliditetom i druge kategorije koje teže ulaze na tržište rada. Jesmo li još uvijek zarobljeni u terminologiji „ranjivih kategorija“ ili konačno počinjemo govoriti o velikom, nedovoljno iskorištenom potencijalu domaće radne snage?

„Mislim da moramo promijeniti način na koji o tome govorimo. Naravno da postoje ljudi kojima je zbog različitih okolnosti potrebna dodatna podrška pri ulasku na tržište rada. Ali ako ih stalno posmatramo samo kao „ranjive kategorije“, lako izgubimo iz vida njihove sposobnosti, znanje i potencijal.

Strategija zapošljavanja upravo prepoznaje veću aktivaciju osoba koje se nalaze u nepovoljnijem položaju kao jedan od važnih ciljeva, uključujući žene, mlade i druge grupe koje su manje zastupljene na tržištu rada.

Kada govorimo o osobama sa invaliditetom, pitanje ne treba biti šta one ne mogu raditi, nego koji posao mogu raditi i šta je potrebno prilagoditi da bi ga mogle raditi.

Isto vrijedi za žene koje su godinama bile izvan tržišta rada zbog brige o porodici, dugotrajno nezaposlene osobe ili ljude kojima je potrebna nova kvalifikacija.

To nije socijalno pitanje odvojeno od ekonomije. To je radni potencijal koji nam je potreban.“

Stvarni razlozi za ostanak mladih

Kada biste danas sjeli preko puta mladog čovjeka koji ozbiljno razmišlja da ode iz BiH, šta biste mu rekli – bez političkih fraza i bez uljepšavanja – zašto bi svoju profesionalnu budućnost ipak mogao pokušati graditi ovdje?

„Ne bih mu rekao da ne ide samo zato što želimo da ostane. Svako ima pravo tražiti najbolju priliku za sebe.

Rekao bih mu da prvo vidi koje prilike postoje ovdje i da odluku ne donosi samo na osnovu uvjerenja da negdje drugo automatski mora biti bolje.

Naše tržište rada danas nije idealno. Plaće u mnogim sektorima moraju biti veće, radni uslovi moraju biti bolji i institucije moraju biti efikasnije.

Ali postoji i veliki broj kompanija koje rastu, traže ljude, nude ozbiljne karijere i rade za međunarodna tržišta iz Bosne i Hercegovine.

Naš posao je da broj takvih prilika bude mnogo veći. Mladi čovjek treba imati stvaran izbor: da ostane zato što ovdje vidi profesionalnu i životnu perspektivu, a ne zato što mu neko govori da je dužan ostati.“

Stvarne promjene na tržištu rada

I za kraj, zamislimo da se ponovo srećemo za pet godina. Šta biste voljeli da tada možemo reći o tržištu rada u Federaciji BiH, a što nam danas još uvijek zvuči kao ambiciozan cilj?

„Volio bih da za pet godina više ne govorimo o paradoksu u kojem imamo stotine hiljada ljudi na evidencijama, a poslodavci istovremeno ne mogu pronaći radnike.

Volio bih da imamo uređene evidencije i da tačno znamo ko aktivno traži posao, kakve kompetencije ima i koja mu je podrška potrebna. Da aktivne politike zapošljavanja ne budu samo raspodjela velikih iznosa javnog novca, nego precizno usmjereni programi čiji rezultat možemo izmjeriti zaposlenjem i ostankom ljudi u zaposlenju.

Želim da u potpunosti zaživi Garancija za mlade. To znači da mlada osoba do 30 godina nakon završetka obrazovanja ili gubitka posla ne provodi mjesece ili godine čekajući priliku, nego da u roku od četiri mjeseca dobije kvalitetnu ponudu za zaposlenje, nastavak obrazovanja, pripravništvo ili obuku i prekvalifikaciju koja će je ponovo vratiti na tržište rada. Strategija zapošljavanja upravo je taj model prepoznala kao jedan od važnih odgovora na dug prelazak mladih iz obrazovanja u zaposlenje.

Želim da obrazovni sistem mnogo brže prepoznaje ono što tržištu treba. Da ne razgovaramo godinama o tome kako privredi nedostaju određena zanimanja, dok istovremeno školujemo mlade za profile za koje nema dovoljno posla.

Volio bih da mladi posao prvenstveno traže ovdje. Ne zato što im branimo da odu, nego zato što ovdje mogu dobiti dobar posao, razvijati karijeru, zasnovati porodicu i od svog rada dostojanstveno živjeti. To podrazumijeva i plaće na nivou dostojanstvenog života. Podrazumijeva uređeniji fiskalni sistem koji neće kažnjavati poslodavca zato što želi povećati plaću radniku. Podrazumijeva moderno radno zakonodavstvo koje prepoznaje nove oblike rada, ali istovremeno štiti prava radnika.

Volio bih da do tada svi ključni zakoni kojima danas uređujemo tržište rada budu ne samo usvojeni nego da već vidimo njihove rezultate: Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, moderniji Zakon o radu, uređeno zapošljavanje stranaca i kvalitetnije aktivne politike tržišta rada.

Strategija zapošljavanja Federacije BiH 2023–2030 upravo postavlja viziju inkluzivnog tržišta rada koje ljudima omogućava da ostvare svoj potencijal, uz bolje obrazovanje i osposobljavanje, snažnije usluge zapošljavanja i efikasnije aktivne politike tržišta rada.

Ako se za pet godina sretnemo i možemo reći da mlada osoba nakon škole ne čeka osam mjeseci ili godinu na prvu priliku, da poslodavac može pronaći radnika koji mu treba, da javni novac za zapošljavanje završava tamo gdje daje rezultat i da ljudi više ne odlaze prvenstveno zato što ovdje ne vide budućnost; onda ćemo moći reći da smo zaista promijenili tržište rada.

To je tržište rada kojem trebamo težiti: uređeno, fleksibilno i pravedno tržište u kojem posao prati čovjeka, obrazovanje prati potrebe privrede, a rad omogućava dostojanstven život.“

Kolačići i privatnost

Gledaj sebi posla

Adnan Delić: Poslodavci pored diplome traže znanje, a radnici, pored plaće, sigurnost i uvažavanje