Edita Sulejmanović, Međunarodni aerodrom Sarajevo: U tehničkom okruženju ne određuje vas spol, nego snaga znanja, dosljednosti i argumenata

Kaže se da čovjeku, kada jednom osjeti miris kerozina i dinamiku piste, avijacija zauvijek uđe u krv. Za Editu Sulejmanović, pomoćnicu direktorice Sektora za razvoj, tehniku i standardizaciju na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, ova izreka je životni i profesionalni put dug punih 28 godina.

Naša sugovornica je žena koja sa timom vrhunskih profesionalaca iza kulisa upravlja iznimno složenim sistemom, u kojem greške nisu opcija. Od prve poslijeratne generacije inžinjera zračnog prometa, pa sve do danas kada sarajevska pista niže historijske rekorde i cilja nove milione putnika, sa timom ljudi gradi aerodrom, ali i samu sebe.

Ususret panelu na prestižnom Woman 100 EXPO, sa Editom razgovaramo o nedavno završenoj, ekstremno zahtjevnoj sanaciji poletno-sletne staze koja je izvedena bez minuta obustave saobraćaja, o tome zašto su privremena rješenja zapravo "krive Drine" te kako ženski osjećaj za detalje i domaćinski odnos redefiniraju industriju kojom tradicionalno vladaju muškarci.

Kratkoročno rješenje – dugoročna glavobolja

Premda laički svi doživljavamo aerodrome samo kao transportne tačke, radi se o kompleksnom sistemu koji utiče na ekonomiju, turizam, pa i međunarodni imidž države. Koliko je izazovno biti važan dio jednog takvog sistema u vrijeme kada se avio industrija mijenja brže nego ikada?

„Aerodromi jesu mnogo više od transportnih tačaka – oni su složeni sistemi koji direktno utiču na ekonomiju, turizam i percepciju države. Biti dio tog sistema znači preuzeti odgovornost. Prije svega za sigurnost, za kontinuitet operacija, za razvoj i usklađivanje sa najnovijim trendovima iz svijeta aerodromske djelatnosti, za pozitivan imidž. U vremenu kada se avio industrija brzo mijenja, izazov je upravo u tome da istovremeno pratite globalne trendove, ali i osiguravate stabilnost postojećeg sistema koji ne trpi improvizaciju. To zahtijeva, prije svega, jasnu viziju, kao i stalno učenje, prilagodljivost i vrlo jasne standarde u radu.“

Kao pomoćnica direktorice Sektora za razvoj, tehniku i standardizaciju, nalazite se na poziciji koja traži preciznost, strateško planiranje i donošenje odluka pod velikom odgovornošću. Šta je najvažnije što ste naučili radeći u tom okruženju?

„Na ovoj poziciji sam treću godinu, a na Aerodromu Sarajevo punih 28 godina. U svojoj poslovnoj karijeri prošla sam put od, uvjetno rečeno, jednostavnih, pa evo do najsloženijih procesa. Najvažnije što sam naučila za sve ove godine jeste da u ovakvom okruženju odluke nikada ne smiju biti vođene kratkoročnim rješenjima. Svako kratkoročno, privremeno rješenje je glavobolja za budućnost i potencijalna „kriva Drina“.  Svaka odluka se mora posmatrati dugoročno i mora biti važno kakav će efekat potencijalno proizvesti na sigurnosnu i operativnu logiku. Također, naučila sam da su sistem i tim jednako i izuzetno važni – bez jasnih procedura i bez ljudi koji ih razumiju i primjenjuju nijedan tehnički sistem ne može funkcionirati.“

Povjerenje se gradi argumentacijom

Posljednjih godina Međunarodni aerodrom Sarajevo prolazi kroz snažan razvojni period. Koji projekti ili procesi su Vama lično bili najizazovniji?

„Najveći izazov su projekti koji se realizuju u operativnim uslovima, odnosno dok aerodrom radi bez prekida. Tada morate pomiriti zahtjeve razvoja i održavanja sa apsolutnim prioritetom sigurnosti i zaštite i kontinuiteta saobraćaja. Upravo takvi projekti zahtijevaju najviše koordinacije, planiranja i prilagodbi u realnom vremenu. Jedan od takvih je upravo završena sanacija poletno-sletne staze sarajevskog aerodroma. Niti jednog trenutka aerodrom nije bio zatvoren niti letovi obustavljeni, a urađen je izuzetno zahtjevan projekt. Jedan od velikih izazova je i održavanje novosagrađene infrastrukture jer nam je izuzetno bitna posvećenost i očuvanje kvaliteta i nivoa usluga koje pružamo. Sve je to jednostavno jedan, rekla bih, domaćinski odnos.“  

Avijacija je i dalje sektor u kojem su tehničke i rukovodeće pozicije dominantno rezervisane za muškarce. Jeste li se tokom karijere morali dokazivati više od svojih kolega?

„Nije to slučaj samo u avijaciji. Imamo jako puno oblasti u kojima je situacija u rukovodećim strukturama „u korist muškaraca“. Kada razmislim, ne bih rekla da sam se morala dokazivati više, ali svakako drugačije. U tehničkom okruženju morate imati jasne argumente i dosljednost u donošenju odluka. Dugoročno, upravo to gradi povjerenje – ne spol, nego profesionalnost. I dodala bih osobenost. Svi mi imamo neke svoje principe koji su odraz osobenosti i nešto po čemu ste prepoznatljivi. Te osobine se prepoznaju i evo u mojem slučaju vrednuju sve ove godine.“

Važnost poštivanja procedura

Šta, prema Vašem iskustvu, žene donose rukovodećim pozicijama u industrijama koje tradicionalno percipiramo kao muške?

„Žene često donose izraženiji osjećaj za detalje, za blagovremenost, za strateško i dugoročno planiranje i spremnost na vječiti balans i kompromis. Žene su sklonije kompromisnom rješavanju problema od muškaraca. Također, smatram da je komunikacija jedna od ključnih vrijednosti koje žene unose u rukovodeće pozicije, posebno u složenim sistemima gdje je koordinacija više sektora presudna. I još nešto, posmatrano iz moje perspektive, žene su zaista jako, jako vrijedne i predane.“

Kada govorimo o uspjehu žena na visokim funkcijama, rijetko spominjemo pritiske s kojima se žene nose. Koliko je teško ostati stabilan i racionalan u poslu gdje su greške praktično nedopustive?

„U sistemima gdje greške praktično nisu dozvoljene, najvažnije je izgraditi strukturu koja minimizira prostor za grešku. To znači jasne procedure, kontrolne mehanizme i tim saradnika koji razumiju svoju odgovornost. Stabilnost se ne oslanja samo na racionalnog pojedinca, nego na sistem koji ga podržava i koji stoji iza njegovih odluka. Bez sistema vi ste jednostavno prepušteni stihiji.“

Odgovornost i konstantna dostupnost

Koji dio Vašeg posla je javnosti najmanje vidljiv, a zapravo nosi najveću težinu?

„Najmanje vidljivo je upravo planiranje i donošenje odluka prije nego što bilo šta postane vidljivo. Veliki dio mog posla su analize, procjene, usklađivanja sa regulativom i koordinacija, a to su stvari koje javnost ne vidi, ali koje definiraju sigurnost i kvalitet obavljenog posla. Znate, kada morate da pomirite nepomirljivo, kada morate objasniti nešto što se čini neobjašnjivim, kada na prijedloge za unapređenje procesa i primjenu novih tehnologija imate „otpor na prvu“ jer se ljudi plaše promjena, ne vole ih, tada je potrebno jako puno energije utrošiti da biste postigli cilj. Ali na kraju, ipak, sve dođe na svoje.“

Podrazumijeva li liderstvo u velikim sistemima i određenu vrstu lične žrtve? Kako se s tim nosite?

„Liderstvo u ovakvim sistemima podrazumijeva određene kompromise, prije svega u smislu odgovornosti i konstantne dostupnosti. Međutim, važno je pronaći balans i ostati dosljedan sebi. Ja bih rekla da to uspijevam, nađe se vremena za sve, i za porodicu i druženje i neke lične interese. Dugoročno, održivost ličnog i profesionalnog života je jednako važna kao i profesionalni rezultati. I ne bih rekla da je riječ o žrtvi jer me svaki profesionalni uspjeh raduje i čini sretnom. Više je to pretjerana odgovornost koja može ponekad da poremeti lične planove i malo nas izvuče iz zone konfora ali, ne žalim se.“

Koliko je važno da žene budu vidljive u sektorima poput infrastrukture, tehnike i avijacije, evo i kroz intervjue poput ovoga? Koliko je važno da ih vide druge žene, mlade djevojke, koje možda često ni ne pomisle da bi jednog dana mogle graditi karijeru baš tu?

„Vidljivost je izuzetno važna. Ako mlade žene ne vide primjere u ovim sektorima, posebno u specifičnim zanimanjima, teško će se odlučiti za taj put. Upravo zato je važno pokazati da su karijere u tehničkim zanimanjima moguće i da donose profesionalno ispunjenje. To smo kod nas na aerodromu postavili kao jedan od ciljeva u Gender akcionom planu – promoviranje specifičnih zanimanja i razbijanje rodnih stereotipa. Zašto žena ne može da radi u Službi Ramp Handlinga koja je 100% muška? Naravno da može i da treba, ali se moramo potruditi da ta specifična zanimanja osvijestimo i približimo ženama. Naše ciljne skupine su srednje škole i fakulteti sa kojima uspostavljamo saradnju te otvaramo vrata za  promociju aerodromske djelatnosti.“

Aerodrom kao druga kuća

Na panelu na Woman 100 EXPO Uspješne žene na rukovodećim pozicijama koje su svojim radom redefinisale industriju govorit ćete pred publikom koja je izgradila svoj profesionalni put, ali i pred publikom koja ga tek gradi. Šta ćete sa govornice poručiti njima, a šta biste poručili mlađoj verziji sebe?

„Publici bih poručila da ne čekaju idealne uslove da naprave iskorak jer oni rijetko postoje. Iskoristite priliku koja vam se pruži i dajte sve od sebe da to bude vaša šansa, vaš momenat. Upornost je jako bitna, opreza nikad dosta, ali i preuzimanje rizika. Morate biti spremni na rizik, ne znate kako će biti dok ne pokušate. Stoga hrabro naprijed, ali bukvalno u svim sferama života. Nema toga što žene ne mogu kada se odluče, prepreke su u stvari samo blagi zavoji na cesti koju mi uvijek, od tačke A do tačke B, pređemo.

Mlađoj verziji sebe bih, zapravo, poručila da se ugleda na ovu današnju verziju mene. Da ne sumnja u vlastite sposobnosti, da prihvata izazove bez straha i da uvijek preuzme odgovornost za ono što radi. Sve važne odluke u mom životu i dakako u mojoj karijeri bile su one koje su nosile određeni rizik, ali upravo su me one najviše determinirale i pomjerile naprijed. Napredak ne dolazi iz zone komfora, nego iz odluke da zgrabite priliku, napravite iskorak i izgradite sebe kroz to iskustvo.“

Aerodromi su mjesto dolazaka, odlazaka, emocija i velikih životnih trenutaka. Da li nakon svih godina rada još uvijek uspijete osjetiti tu posebnu energiju prostora u kojem radite?

„Naravno. Nakon svih ovih godina rada, ta posebna energija i dalje postoji. Aerodrom za mene nije samo radno mjesto, aerodrom je moja druga kuća. Moje kolegice sa kojima radim više od 25 godina nisu samo kolegice, one su moje sestre. Davne '98. kada sam došla na aerodrom i počela raditi rekli su mi „vidjećeš, miris kerozina uđe u krv“ i pokazalo se da je tako. Aerodrom je za naše putnike i korisnike usluga prostor susreta, mjesto gdje započinju i završavaju svoja putovanja. A za nas, aerodromske radnike, to je mnogo više – to je prostor emocija i velikih trenutaka, to je osjećaj pripadnosti koji se ne može naučiti, nego samo doživjeti. To je prostor u kojem rastete i sazrijevate i lično i profesionalno i gdje, s vremenom, shvatite da niste dio sistema – nego da je taj sistem na neki način postao dio vas. Dozvolite mi da kolegicama i kolegama koji su svoju poslovnu karijeru na aerodromu započeli davne 1996. godine čestitam 30. godišnjicu rada. Skupa s njima i sama sam bila prva generacija inžinjera zračnog prometa. Bilo nas je više žena, izgradile smo zavidne karijere, gradile aerodrom, gradile i izgradile sebe. Sretno nam bilo barem do 4 miliona putnika. Od nas, dosta!“