Jasenka Perović: Žena u biznisu daje sto posto sebe, dok je kod kuće čekaju sve ostale uloge

Jasenka Perović je pravo osvježenje u svijetu u kojem se uspjeh često mjeri samo brojkama. Ona je žena koja ima formulu u kojoj su ljudski kapital i autentičnost ispred svake tabele. Sa skoro tri decenije iskustva u razvoju organizacija i vođenju milionskih regionalnih projekata poput TACSO-a, ona nije samo ekspertica za EU fondove; ona je arhitektica društvenih promjena koja je još početkom 2000-ih heklane rukotvorine bh. žena pokušala plasirati na London Fashion Week.

U razgovoru za Poslovne novine, uoči Woman 100 EXPO-a, Jasenka otvoreno govori o tome zašto bh. NVO sektor kaska za regijom, koje su to sve vidljive i nevidljive uloge koje mora izbalansirati jedna žena koja gradi karijeru te zašto je umjetničko klizanje na ledu još u vrijeme Olimpijade u Sarajevu bilo najbolja priprema za hladne birokratske labirinte međunarodnih projekata.

Sve uloge jedne žene

Kroz karijeru ste vodili projekte poput „Knitting Together“ koji su osnažili stotine žena kroz samozapošljavanje. Kako danas izgleda formula za ekonomsku održivost ženskih inicijativa u našoj zemlji?

„To je bilo na početku moje profesionalne karijere, netom poslije rata. Cilj projekta bio je pomirenje, ali i osnaživanje žena, prvenstveno raseljenih lica. Radili smo sa ženama prognanicama, u Sarajevu, Goraždu, Palama... Uglavnom su to bile samohrane majke, žene koje su ostale bez muževa u ratu. Mi smo im tada pokušali stvoriti priliku da sa vještinama koje imaju, a pletenje i heklanje su nešto što skoro svaka žena u BiH zna, stvore neki proizvod koji će im biti način da se ekonomski osnaže. Cilj je bio plasirati proizvode na tržišta Italije, Francuske, Velike Britanije. Radili smo tada čak i sa nekim poznatim dizajnerima i imali pokušaj da proizvode naših samohranih žena promoviramo na London Fashion Weeku. Mislim da je to bila 2000. ili 2001. godina. Iz EU smo nabavljali Swarovski kristale i najkvalitetnija prediva za pletenje s namjerom da na osnovu dizajnerskih ideja iz Velike Britanije, Francuske i Italije stvorimo naš, bosanskohercegovački unikatni brend. Online kupovina bila je u nekim začecima, bilo je jako puno izazova jer sva potrebna infrastruktura tih godina nije bila ni slična ovome što imamo danas. Iza projekta je stala Svjetska banka, proizvodi su bili savršeni, vrhunskog kvaliteta, ali nekonkurentni u odnosu na mašinsku proizvodnju. Spoznaja da je to neodrživo pala mi je jako teško, prvenstveno zbog tih žena i njihove djece, kojima je to bio najvažniji izvor prihoda.

Izazovi su veliki pred svima koji odluče krenuti u poduzetničke vode, neovisno o tome radi li se o muškarcima ili ženama. Danas su možda izazovi čak i veći jer je naše tržište otvoreno za velike proizvođače, pa su mali, autohtoni biznisi praktično nezaštićeni. Ja sam majka dvije kćerke i neni ili baka jedne unučice. Narodski rečeno, izvela sam svoju djecu na put. Ali biti poduzetnica i liderica teško je i u BiH i u regionu i globalno. Žena se nosi sa mnogim ulogama. Kada smo u biznisu, on zahtijeva sto posto nas. A tu su i druge naše uloge, majki, supruga, sestara, kćeri i svaka traži svoj dio nas. Ako su tu još i stariji roditelji o kojima brinemo, nema kraja. Kada na sve dodamo još kuću, domaće zadaće, dječije ljubavne probleme, roditeljske sastanke, odlaske ljekarima i slično, jasno je koliko snage treba jedna žena da to sve postigne.“

Izazovi nevladinog sektora

Naučili smo da se na NVO sektor gleda kao na nešto potpuno odvojeno od biznisa. Ima li prostora za jačanje sinergije između civilnog društva i realnog sektora u smislu da konačni cilj bude zajednički nastup ka EU fondovima?

„Veoma interesantno pitanje, rekla bih čak i vrijedno naučno-istraživačkog rada. Njime sam se, na neki način, bavila u mojoj magistarskoj disertaciji. NVO se bavi rješavanjem pitanja nekih posebnih grupa ili reformama u našem društvu. Privatni sektor se bavi ekonomskim razvojem i kreiranjem radnih mjesta. I jedni i drugi pune budžete, plaćaju poreze i kreiraju radna mjesta. E sad, kada je nastala ideja NVO-aa? Nakon rata. Da li smo mi u BiH imali neku vrstu NVO-a u vrijeme bivše Jugoslavije? Naravno da jesmo, npr. radne akcije. Međutim, ako bi me neko pitao kako ja vidim NVO sektor danas, rekla bih da je veoma iskrivljen. Imamo veoma kvalitetne ljude koji su stasali u ovom trodecenijskom procesu stvaranja NVO-a. Pojedine NVO organizacije su čak, rekla bih, jače od nekih političkih partija. Znam koliko se ljudi investiraju i koliko truda ulažu da to sve funkcioniše, ali modalitet finansiranja i razvoja napravio je od njih tzv. kvazi privatni sektor. Zavise od donacija i nerijetko se moraju prilagođavati javnim pozivima međunarodnih zajednica da bi opstali, što ponekad zahtijeva modifikaciju njihove osnovne misije i njihovih vrijednosti. To možda nije sasvim u redu, ali ne smijemo zaboraviti da iza njih stoje stvarni ljudi sa porodicama i troškovima koje moraju platiti. Debata o ovoj temi zahtijeva sesiju za sebe. Međutim, ono što je bitno jeste ljudski kapital i održivost našeg društva. Zato istinski vjerujem da je dijalog po ovom pitanju veoma bitan.

Vjerujem da, imajući u perspektivi EU integracije, bile one iskrene ili ne, naša zemlja ima veliki potencijal, ako bi se ova saradnja učvrstila. Važni akteri u ovoj priči su i jedinice lokalne samouprave. Ako bismo imali ovu triangulaciju ili pokušali raditi na tome, sredstva koja su raspoloživa za BiH ili će biti raspoloživa u perspektivi, mogla bi biti do maksimuma povučena, a sve je to u interesu naših građana, životnog standarda i budućnosti naše djece.“

Uloga sistema u projektima

Vodili ste TACSO 2, regionalni projekt milionske vrijednosti. Kako naša zemlja kotira u odnosu na regiju (Srbiju, Crnu Goru, Albaniju) kada je u pitanju vještina pisanja i implementacija projekata?

„TACSO je jedan istinski plemeniti projekt. Imali smo tri TACSO projekta, sad ide i četvrti i sve je finansirala EU. Kada kažem plemenit, mislim na mnogo aspekata, a ponajprije zbog povezivanja ljudi, ideja i inspiracija, kao i regionalne saradnje. A kako BiH kotira? To je teško pitanje jer imamo izvrsne aktere, kojima sistem onemogućava da pokažu i daju svoj puni potencijal. Kad govorimo o tom kotiranju BiH, u sklopu TACSO 2 razvijali smo i finalizirali jedan alat koji se zove EU Guidelines za razvoj NVO-a u BiH. Tri su ključna elementa u tom vodiču: 1. Razvijajući zakonski okvir za razvoj NVO-a u zemljama zapadnog Balkana i Turske, 2. Mehanizmi za dijalog između različitih nevladinih organizacija te 3. Razvoj kapaciteta NVO-a. Ovo je veoma složena tematika. U prvom dijelu govorimo o slobodama građanskog aktivizma, okupljanja, izražavanja. Govorimo o ekonomskom i zakonodavnom okruženju za NVO-e. Da li oni trebaju da prate iste okvire kao privatni sektor? Kako vlast djeluje na njih ako su previše kritični prema njoj? Da li im šalju inspekcije ili ukidaju raspoloživa javna sredstva zato što su kritični? Treba imati na umu da je smisao imanja NVO razvoj demokratičnosti u našem društvu i ispunjavanje određenih politika vlasti u skladu i u svrhu razvoja društva i njenih građana. To je, naravno, idealan model. Po mojoj skromnoj procjeni, bosanskohercegovački model je možda na najnižoj ljestvici u regionu.“

Digitalni marketing i novi kanali komunikacije nova su stvarnost bez koje ništa ne funkcionira. Koliko se pravila igre u pisanju projekata mijenjaju pod uticajem digitalizacije i novih standarda transparentnosti koje traži EU?

„Ja bih sugerirala da ovo pitanje promatramo iz najmanje dva aspekta: prvi je digitalni marketing, a drugi je korištenje AI u pisanju projekata. Digitalni marketing je sjajan za kreiranje sadržaja za promociju, ali ako vi ne znate šta je vaš cilj, ciljna, skupina, pitanje je šta zaista radite.

Kada govorimo o AI, u još smo većoj crvenoj zoni. Projekte bismo trebali pisati da nam život bude bolji. Ako nemamo strategiju, ako ne znamo šta tačno želimo promijeniti i ako se pri tome još oslonimo na AI, bojim se da tu nema napretka. Poenta projekta nije samo da dobijemo pare. Poenta je napisati projekt za koji ćemo dobiti pare da napravimo smislenu promjenu u našim životima, da nama, našoj zajednici i djeci poslije tog projekta bude bolje. Bez bazične vizije i znanja, AI je samo jedna površna priča. Ali kada znamo gdje idemo, šta i zašto želimo mijenjati, AI ima svrhu.“

Vodič kroz labirint birokratije

Naš Woman 100 EXPO okuplja najuspješnije žene iz naše zemlje i regije. Šta možete poručiti ženi koja ima sjajnu biznis ideju, ali je prestravljena labirintom birokratije i administracije koji prati međunarodne projekte?

„Istinska mi je čast biti dio ovoga. Umrežavanje je važno, povezivanje i razmjena iskustava također. Ali jednako je važno da ne ostane samo na tome, pa da se vidimo iduće godine. Vjerujem da bi bilo potrebno napraviti neki vodič, neki skup jasnih smjernica kako proći kroz labirint birokratije i administracije, možda na jednom mjestu prikupiti pojedinačna iskustva, što lokalna, što međunarodna. Također bi bilo jako važno i korisno u toj mreži Women 100 EXPO napraviti hub koji će omogućiti ženama da znaju koja su sredstva raspoloživa, kada su raspoloživa, za šta i kako do njih doći.“

Imate li Vi neki svoj lični projekt iz snova koji još čeka realizaciju?

„Zapravo imam dva. Imala sam kroz život mnogo hobija kojima sam bila posvećena, pa sam, između ostalih, završila obuku za profesionalnog kuhara. Sve smo mi žene profesionalne kuharice, ali eto, ja maštam o svom YouTube kanalu. Nabavila sam studijsku opremu, za početak, ali još uvijek se nisam odvažila na taj veliki korak. A ko zna, možda otvorim i svoj restoran. Drugi mi je san da napravim svoj Instagram i YouTube kanal kao platforme na kojima bih ponudila svoje skoro tridesetogodišnje iskustvo u razvoju pojedinaca, organizacija, institucija.“

Freelancer ste i samostalna poduzetnica, a izvan struke bili ste posvećeni i umjetničkom klizanju. Koliko su Vas odricanja i disciplina koji su u bavljenju sportom neophodni, oblikovali u poslu?

„Umjetničko klizanje je zahtjevan sport jer da nastane jedan klizač/klizačica treba oko 13 godina. Ja sam se time bavila onih zlatnih godina Olimpijade u Sarajevu. Na prvi trening odveli su me roditelji kada sam imala samo tri godine, a razlog je bila moja fasciniranost umjetničkim klizanjem koje sam gledala na televiziji. Tada su televizori još bili crno-bijeli, pa je Milka Babović gledateljima govorila boje haljinica. Umjetničko klizanje je zbilja na granici sa umjetnošću, zato se i zove umjetničko klizanje. To zahtijeva svakodnevno jako puno treninga, fokusa, discipline i samoodricanja, ali i nekih drugih vještina, poput baleta, snage, preciznosti i kompetitivnosti. Naučite pretrpjeti poraz i dati sve od sebe za bolji sljedeći put. Mene je to istinski formatiralo i formiralo u životu. Bilo je to vrijeme sjajnih prilika, ali i odricanja, kako rekoh. A i kako bismo do uspjeha bez odricanja? To sam pokušala prenijeti i svojim kćerkama dok sam ih odgajala. Nadam se da sam uspjela i nadam se da imaju majku kakvu sam ja imala.“

Pokrovitelj projekta WOMEN 100 Shop & Show EXPO je Vlada Kantona Sarajevo i Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo, koji kroz svoju institucionalnu podršku prepoznaju značaj razvoja domaće privrede, jačanja konkurentnosti i promocije poduzetnica. Partner projekta je Centar Skenderija Sarajevo.