Alen Bošnjaković, direktor Fibraworld Gradačac: Svojim radnicima vjerujem, nemam ključ ni od jedne fabrike

Podrinje je, suprotno uvriježenom mišljenju, itekako potentno područje za investiranje. Općinske vlasti Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Vlasenice i ostalih mjesta sa ovog područja cijene investitore i vrlo su raspoloženi omogućiti im najbolje uslove za rad ako to znači otvaranje novih radnih mjesta, kaže za Poslovne novine Alen Bošnjaković, vlasnik kompanije Fibraworld Gradačac.

I ne govori napamet. Njegove fabrike u Kušlatu, Konjević Polju i Sapni omogućile su siguran posao i prihode za preko stotinu ljudi.

Hrvatske procedure i domaći radnici

Kompanija Fibraworld na čijem ste čelu ove je godine obilježila punu deceniju postojanja. Ako biste na kratko pogledali u retrovizor, šta je najvažnije stalo u tih deset godina?

„Stalo je puno toga, od najrazličitijih problema na tržištu s kojima smo se suočavali i uspješno prevazilazili do, sretan sam da mogu reći, velikih uspjeha. U ovom trenutku mogu reći da su najveći uspjesi pokretanje pogona u Novoj Kasabi i u Hrvatskoj. Stali smo na noge, krenuli raditi nove stvari, posložili kapacitete. Recimo da nam je to obilježilo period iza nas.“

Proizvodite u dvije zemlje, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Šta je, kada govorimo o klimi za poduzetnike u Hrvatskoj dobro, a što bi se moglo lako implementirati u Bosni i Hercegovini i poboljšati poslovnu klimu kod nas? Jednako tako, šta biste iz BiH prenijeli u Hrvatsku, a što bi Vam u susjedstvu olakšalo poslovanje?

„U Hrvatskoj su, za mene je to bilo iznenađujuće, jako pojednostavljene mnoge procedure za poduzetnike i mnogo toga je digitalizirano. Plaćanjem takse za nekoliko minuta iz sistema možete povući potvrdu da ste platili, ako ste, određeni pored, dok ja iz Gradačaca moram dva puta otići u Tuzlu da dobijem potvrdu da sam izmirio PDV. Zanimljivo je i da kompanije u Hrvatskoj nemaju, kao naše, pritisak stalnih i nepotrebnih inspekcija i kontrola, a ako ih i ima, inspektori češće djeluju kao korektivni faktor umjesto da vas kažnjavaju. Vode se time da nije svaki prekršaj za kazne, neki se dese slučajno, neka se sitnica zaboravi ili previdi. Hrvatska je, jednostavno, zemlja koja je drugačije posložena.

Ono što nikada ne propuštam reći, kada govorim o BiH, jeste da su naši ljudi sjajni radnici, pametni i znaju posao.Ali odlaze, napuštaju zemlju, politika ih tjera jer ne stvara okruženje u kojem bi takav čovjek i radnik želio ostati. Plašim se da ćemo posljedice ovakvih politika osjetiti za deset godina kada u našim fabrikama budu radili samo stranci koji će ovdje zarađivati novac i slati svojim porodicama u svoje zemlje. Radio sam u Italiji sa ljudima iz svih krajeva svijeta i odgovorno tvrdim da radnika kao naših ljudi nema u svijetu.“

Od Gradačca do Jasenovca

Kada javnost čuje da kompanija iz Gradačca proizvodi vrhunske FRP kompozitne profile, a zatim vlasnik u Hrvatskoj pokrene ili preuzme proizvodnju brodica, to na prvi pogled djeluje kao dva različita svijeta. Kako u stvarnosti ta dva biznisa zapravo nadopunjuju jedan drugog?

„Sve naše brodice napravljene su od fiberglasa koji mi proizvodimo. Već u startu imamo bazu, kao i sirovinu, koju možemo zbog prirode našeg posla u Gradačcu dobiti po povoljnijoj cijeni, znamo raditi sa tim materijalom i, u principu, važan je samo način na koji ćemo plasirati naše brodice na tržište. Ovo što radimo u BiH je industrijska roba i plasiramo je firmama koje to koriste u nekoj daljnjoj obradi, ovismo o tome čime se bave. Kada govorimo o brodicama, mi se u Hrvatskoj obraćamo krajnjem kupcu. U Hrvatskoj, za razliku od Francuske ili Italije, nema mnogo dealera brodica. Ono što je važno reći jeste da mi u Hrvatskoj jesmo kupili firmu koja ima tradiciju, ali smo s njom kupili i probleme, od kojih mnoge nismo ni znali i sve smo to uradili u vrijeme velikih problema za nautičko tržište. Globalna je kriza, brodovi su luksuz, pa i oni koji bi kupili novi ili mijenjali postojeći čekaju bolje dane. Drugi problem sa kojim smo se suočili jeste konkurencija iz Francuske i Italije, ali ne novih, nego polovnih brodica ovih dužina koje mi radimo, do osam metara. Shvatili smo da se ne želimo iscrpljivati u bitkama koje ćemo teško dobiti, pa smo nabavili kalup za brodice od 9.6 metara i 10.8 metara i njih sada gradimo. Kada se tržište ustabili, planiramo krenuti u gradnju većih, trinaestmetarskih brodica, gdje je konkurencija, kada govorimo o polovnim brodicama, manja.“  

Nautička industrija u Hrvatskoj ima stoljetnu tradiciju i visoke standarde. Vi ste rođeni u Hrvatskoj, ali me zanima s kakvim su Vas reakcijama dočekali u hrvatskim brodograditeljskim i pomorskim krugovima, posebno kada se uzme u obzir da ste u taj sektor ušli s tehnološkom i sirovinskom bazom iz Bosne i Hercegovine?

„To tržište jeste stoljetno, ali nije veliko. Nema mnogo proizvođača i upoznao sam ih gotovo sve. Oni su ljudi koji znaju šta je biznis i već planiramo neke saradnje. U Hrvatskoj imamo veliku halu, kreiranu po evropskim standardima, za proizvodnju kompozitnih materijala, a mnogim proizvođačima brodova treba neko ko će im raditi od fiberglasa tijelo broda, nakon čega bi oni dalje preuzimali opremanje i sve ostale procese koji prethode porinuću broda u vodu. Što se tiče pitanja kako sam dočekan, problema nikad nisam imao i iskreno vjerujem da ako se ljudi ponašaju korektno, barem je moje iskustvo takvo, teško će nekorektnost dobiti zauzvrat. Ako se i desi, to je izuzetak, nije pravilo.“

Ko su Vaši primarni kupci?

„Kupci su privatna lica, ribari, ljudi koji imaju naviku odlaska na porodične izlete brodicama. Oni nam se obraćaju direktno i mi pravimo isključivo brodice po narudžbi, nemamo lagere niti ih prodaju dealeri.“

Učenje iz grešaka uvijek daje rezultat

Fibraworld sjajno kotira u proizvodnji FRP profila koji mijenjaju čelik, drvo i aluminijum u teškoj industriji, građevinarstvu i energetici, pa gotovo sva Vaša proizvodnja završava na evropskim tržištima. Je li bilo teško uvjeriti evropske naručioce u kvalitet materijala iz Gradačca? Sjećate li se prvog velikog posla dobijenog u EU?

„Na jednak način kako smo preuzeli firmu u Hrvatskoj, tako smo preuzeli italijansku firmu u BiH. Zajedno s firmom, osim problema, koji su srećom iza nas, dobili smo i određene kupce. Jednako kako u Hrvatskoj nema mnogo proizvođača brodica, tako ni u Evropi nema mnogo kompanija koje rade proizvode koje ima Fibraworld. Mi se svi međusobno poznajemo, kompanije koje koriste i trebaju fiberglas profile znaju gdje se koji profil proizvodi jer nas, kako rekoh, nema mnogo. Posla ima, kupci prepoznaju našu korektnost i tačnost. Sada smo već u fazi kada ne tražimo kupce, nego oni dolaze nama.“

Kod ozbiljne proizvodnje koja treba zadovoljiti najzahtjevnije kupce, nema prostora za grešku. Koliko je prototipa uništeno i koliko je zaista energije uloženo na putu ka dobijanju certifikata bez kojih se ne ulazi u EU?

„Reći ću samo jedan podatak. Radimo za jednu stranu kompaniju koja posluje i u BiH. Za jedan proizvod koji su tražili od nas, potrošili smo dvije i po godine dok nismo postigli savršenstvo koje su tražili. Imao sam čak i dane kada sam razmišljao da je vrijeme da odustanem, ali sjajna ekipa, koja je s nama od početka, iznijela je i taj kao i mnoge druge zahtjeve koje su pred nas stavljali naši kupci. Oni su ljudi koji čak i kada griješe, ne rade to uzalud – iz svake greške uče.“  

Voditi naprednu proizvodnju u Gradačcu i brodograditeljske operacije u Hrvatskoj traži ozbiljnu strukturu. Jeste li osoba koja mora znati sve i u sve biti uključena ili ste se kroz godine naučili delegirati poslove i oslanjati se s punim povjerenjem na ljude?

„Da želim biti uključen u sve, otvorio bih trgovinu ispred kuće ili neki kiosk sa sjemenkama. Pokušavam, i mislim da uspijevam, naučiti ljude oko sebe da samostalno rade i donose odluke. Ima, naravno, stvari, poput strategija, gdje prosto ne može bez direktora, ali operativne poslove rade drugi ljudi kojima ja vjerujem. Sve moje fabrike rade bez mene, dakle fabrike u Kušlatu, Kasabi i Konjević Polju, kao i fabrike u Gradačcu i u Hrvatskoj.“

Zašto treba mijenjati sistem javnih nabavki

Koliko Vam je, kada smo kod povjerenja, ono važno u poslovnim relacijama kao kapital?

„Ako želite sve kontrolirati i biti faktor koji se sve pita, nećete daleko stići. Mi smo u tri ili četiri godine otvorili tri fabrike u istočnoj Bosni i kupili fabriku u Hrvatskoj. Da sam insistirao da sve radim sam i da pratim svaki korak, teško da bi išta od toga uspjelo. Povjerenje jeste mač sa dvije oštrice, ali ako me od stotinu ljudi prevari njih troje, to je tri posto, pa i nije tako loše. Princip je jednostavan, odaberite ljude za koje smatrate da znaju posao i kojima možete vjerovati. Meni se posrećilo, moram priznati. Mnogi moji uposlenici su sa mnom počeli kao mladi momci od dvadesetak godina, danas su ozbiljni porodični ljudi sa dvoje ili troje djece. Koliko im vjerujem govori podatak da nemam ključ ni od jedne moje tvornice. Imam samo ključ od kancelarije.“

A koliko Vam je reputacija važna? Ona se, kažu, penje stepenicama, a spušta liftom.

„Ja kad odem u Pariz, a tamo se održava jedan od najvećih svjetskih sajmova kompozitnih materijala i kada ljudi vide tag sa nazivom Fibraworld, sa velikim nam se oduševljenjem obraćaju i raduju se da nas tamo vide. U svakom poslu danas i mislim da je to dobro, kakav god da proizvod imate, nećete daleko stići ako vas ne prati i dobra reputacija. S druge strane, ako vas prati glas korektnog čovjeka koji drži obećanje, koji prizna grešku i trudi se ispraviti je, nema toga što se ne može riješiti.“

Dolazite na 100 EXPO u Sarajevo u oktobru. Sa čime nam dolazite i koliko su sajmovi poput ovoga važni za industrije u kojima poslujete... 

„Na sajam ćemo donijeti dosta naših proizvoda, želimo da ljudi vide šta sve imamo, znamo i možemo proizvesti. Šalim se da dolazim da obogatim sajam. Iskreno, naše tržište još nije za naših proizvoda. Istinski vjerujem da će za deset godina ljudi u BiH tražiti moje proizvode mnogo više. Navest ću banalan primjer. Mi, čini se, još ne znamo razliku između zvučne izolacije na autoputu koja je napravljena od fiberglasa i koja može trajati 50 godina bez ikakvog održavanja i metalne, koji počinje propadati za nekoliko godina. Naše će vrijeme doći kada se kod nas promijeni sistem javnih nabavki pa ne bude važna samo cijena nabavke i ugradnje, nego cijena održavanja za narednih 30 ili 40 godina, onako kako to funkcionira na Zapadu.“