Stanje u tekstilno-obućarskoj industriji Bosne i Hercegovine postaje sve dramatičnije. Proizvodnja je opala, nema novih tržišta ni novih kupaca. Na isteku septembra i u prvim danima oktobra jedna za drugom ugasile su se dvije tvornice Globus u Kiseljaku i Kavat u Novom Travniku. U prvoj koja je u domaćem privatnom vlasništvu bez posla je ostalo 70 a u drugoj (pripada švedskoj porodičnoj firmi) 90 radnika. Riječ je o do nedavno veoma uspješnim kompanijama. Globus ima dugogodišnju tradiciju proizvodnje visokokvalitetne odjeće, a Kavat je kao proizvođać obuće u prošloj godini sa 140 zaposlenih ostvario vrijednost proizvodnje od 6,7 miliona KM.

Sličnu sudbinu u prošlom mjesecu doživjele su Preventova tvornica u Visokom, „Alma Ras“ u Bosanskom Petrovcu… Događa se dakle nešto sasvim suprotno onom što su svojevremeno prognozirali domaći i međunarodni ekonomski stručnjaci i analitičari. Po njima nakon pandemije korona virusa trebalo je očekivati preseljavanje firmi evropskih proizvođača sa Dalekog istoka u regiju Jugoistočne Evrope, dakle i BiH koja ima tradiciju u tekstilnoj i obućartskoj industriji. Iz ovdje navedenih primjera, ali i činjenice da je u protekloj i ovoj godini bilo malo investicija u nove kapacitete ove industrijske grane, očito je da su omanuli.

No tu nije kraj priče. Proizvodnju je u prvim danima oktobra obustavila i već dvadeset godina ugledna tvornica Ledo d.o.o. u Čitluku poznata po proizvodnji sladoleda i slastica i pakovanju smrznutog voća i povrća, pri čemu je bez posla ostalo 50 djelatnika.

Ako bi se rečeni problem posmatrao kroz nacionalnu prizmu onda se dade uočiti da su sve ovdje spomenute ugašene fabrike locirane u opštinama dominantno nastanjenim jednim od tri konstitutivna naroda. Dakle, proces gašenja industrijske proizvodnje je državni a ne samo nacionalni problem. No država se njime neće baviti. Kao što se nije bavila kada je svojevremeno propadao Živinički „Konjuh“ a voljom i odricanjem radnika obnavljana na propast osuđena tvornica deterdženata „Dita“.

Dok se stranke i njihovi lideri nadmudruju, optužuju ratuju i dodvoravaju, država, komore, poslodavci, udruženja, socijalno-ekonomska vijeća i ini međunarodni faktori i čimbenici naprosto su opsjednuti problemima energetike i tranzicije u BiH.

Nakon tri u prošloj i ove sedmice je upriličen još jedan veliki skup na ovu temu. Novac, vrijeme i energiju troše hvatajući sunce da bi u državi bilo više svjetla i svjetlosti, a ne vide da se u fabrikama širom BiH pali – mrak. U sveopštoj zbrci koja nastaje imponuje upornost i žilavost menadžmenta Tuzlanskog aerodroma da po svaku cijenu i što prije dovede novog avioprevoznika i dugoročno riješi probleme u poslovanju nastale povlačenjem dosadašnjeg niskotarifnog partnera. Zahvaljujući tome „Posljednji poziv putnicima…“ u tuzlanskoj zračnoj luci nije utihnuo.

Ima li iko da sa govornice u jednom od brojnih parlamenata uputi posljednji poziv državi i njenim čelnicima (vladama, ministrima) da se konačno počnu baviti proizvodnjom, odnosno aktuelnim stanjem nacionalne ekonomije od koje i sami ovise.