Širenje virusa COVID-19 počelo je zatvarati sve veći dio razvijenog svijeta što je dodatno oslabilo potražnju na neviđene razine te nakratko dovelo cijenu američke WTI nafte do negativnih razina. Od početka godine je cijena nafte pala za gotovo 60%, dok je S&P indeks proizvođača nafte u istom razdoblju izgubio oko 40%, uprkos tome što se pad cijena nafte poklopio s općom korekcijom dioničkih tržišta uzrokovanom epidemijom virusa.

Cijena nafte koja se najviše prati i najčešće spominje u medijima je spot cijena, odnosno cijena ugovora s najbližom isporukom. S druge strane, razuman proizvođač nafte želi imati određenu sigurnost planiranja stoga nerijetko zaključava prodajnu cijenu na način da proda futures ugovor koji mu omogućuje da buduću proizvodnju proda po unaprijed dogovorenoj cijeni.

Naime, isporuku nafte temeljem spot ugovora kupac mora negdje skladištiti šest mjeseci da bi je kasnije prodao po višoj cijeni. Naravno, to znači da je potrebno osigurati skladišne kapacitete i to po nižem trošku od razlike u cijeni među ugovorima. Ulagači koji to nisu uspjeli osigurati morali su u tom trenutku prodati taj ugovor po bilo kojoj cijeni, pa čak i negativnoj, strani koja je uspjela to osigurati. Koliko to može biti teško pokazuje rast američkih zaliha nafte, a sličan trend vidljiv je širom svijeta, pa se čak i naftni tankeri koriste kao skladišta plutajući uz obale luka.

Kada svjedočimo ovakvom okruženju, prirodno se zapitati zašto se tržište ne izbalansira prije nego dođe do tako snažnih promjena cijene, odnosno zašto naftne kompanije i dalje proizvode na razinama od 20-30 dolara za barel. Odgovor leži u slaboj fleksibilnosti proizvodnje i samom trošku proizvodnje. Naime, naftnu bušotinu je teško i skupo uključivati i isključivati stoga kompanijama ima više smisla nastaviti proizvodnju kod aktivnih projekata. Osim toga, direktni troškovi proizvodnje kod tradicionalnih ležišta nerijetko ne prelaze razinu od oko 10-15 dolara po barelu. Naravno, postoje i drugi opći i administrativni troškovi u naftnoj kompaniji osim troška same proizvodnje, no zapravo najveći problem nastaje kod investicija jer mnoge ne mogu biti profitabilne ukoliko bi cijene nafte dugoročno bile na ovako niskim razinama. Međutim, nove investicije se mogu privremeno zaustaviti, a proizvedena nafta skladištiti, što zapravo usporava prilagodbu tržišta na nove uvjete potražnje i rezultira povećanom volatilnošću cijena.

Naime, naftne kompanije se najčešće uz proizvodnju nafte bave i proizvodnjom prirodnog plina, a tržište prirodnog plina u dugom roku ima određenu korelaciju s naftom, no kratkoročno cjenovna dinamika može biti vrlo različita, što je i vidljivo na prikazu kretanja cijena ove godine. Plin prije svega možemo smatrati više lokalnim proizvodom od nafte jer se najčešće transportuje plinovodom, stoga na relativno zatvorenim tržištima s ograničenim interkonekcijskim kapacitetima nema globalne konkurencije. Osim toga, za prirodnim plinom trenutno postoji snažnija sekularna potražnja jer ga se smatra čišćim izvorom energije od nafte. Taj trend je najviše vidljiv kod proizvodnje električne energije gdje se iz tradicionalnog uglja sve više prelazi na obnovljive izvore i plin. Kombinacija tih dvaju izvora je bitna jer plin može osigurati veću stabilnost proizvodnje od primjer vjetra. S druge strane trend elektrifikacije ima negativan utjecaj na dugoročnu potražnju za naftom i ograničava joj cijenu.

Kratkoročno mogu jer primjenjivanjem politike zaključavanja cijena nikada ni ne prodaju naftu po tim cijenama. Međutim, niske cijene dugoročno imaju značajan utjecaj na kapitalna ulaganja bez kojih nema nove proizvodnje. Naime, trajno niska cijena nafte u velikom broju slučajeva ne može osigurati dovoljno novčanog toka od projekta da se inicijalna investicija vrati u razumnom roku, odnosno roku koji zahtijevaju dioničari.