LRC Inkasso, kao agencija koja se bavi naplatom potraživanja preko 15 (petnaest) godina, i to kako vansudskim tako i sudskim putem, u svom radu se susreće sa raznim pitanjima klijenata, a sve u cilju unapređenja svog poslovanja te adekvatne pravne zaštite.

Jedno od najaktuelnijih pitanja klijenata koje dovodi do raznih nedoumica jeste ugovaranje nadležnosti suda isticanjem klauzule na fakturi.

Član 52. Zakona o parničnom postupku FBiH tačno definiše ugovaranje mjesne nadležnosti na osnovu sporazuma o mjesnoj nadležnosti.

U navedenom članu definisano je da stranke imaju pravo da ugovore mjesnu nadležnost suda uz uslov da je taj sud i stvarno nadležan.

Stav 3. navedenog člana navodi slijedeće: „Sporazum iz stava 2. ovog člana važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proističu iz određenog pravnog odnosa.”

U skladu sa navedenim, postavlja se pitanje predstavlja li faktura sporazum sa kojim su se usaglasile sve stranke?
Sudska praksa, kao i iskustva i stavovi advokata sa kojima već godinama sarađuje LRC Inkasso, ne idu u prilog mišljenju da se mjesna nadležnost može ugovoriti na fakturi.

Naime, ugovaranje nadležnosti suda na fakturi ne predstavlja usaglašenu volju stranaka te u slučaju podnošenja tužbe pozivajući se na nadležnost koja je ugovorena može doći do isticanja prigovora tuženog ili do toga da se sam sud po službenoj dužnosti proglasi nenadležnim.

Navedeni stav vas može dovesti u situaciju da je stvarno mjesno nadležan sud koji značajno sporije rješava sudske postupke, ali i do gubitka vremena od podnošenja tužbe do dostavljanja nadležnom sudu.

Posebno otežavajuća okolnost jeste i činjenica da se može desiti da je stvarno mjesno nadležan sud značajno udaljen od sjedišta tuženog što podrazumijeva dodatne troškove prilikom trajanja sudskog postupka.

Činjenica jeste da se dešava da ovako dogovorena nadležnost prilikom podnošenja tužbe ne bude osporavana, ali to je nešto što je izuzetak a ne pravilo.

Kada je u pitanju sporazum iz člana 52. ZPP-a, mora ga potpisati ovlašteno lice i mora biti u formi sporazuma ili nekog drugog ugovora koji bez dileme predstavlja usaglašenu volju svih stranaka (npr. ugovor o prodaji, međusobnoj saradnji i sl.).

Činjenica jeste da određene kompanije s obzirom na svoju djelatnost imaju veliki broj kupaca (klijenata) i nekada je veoma teško potpisati sa svima posebne sporazume ili ugovore, ali u svakom slučaju treba biti svjestan rizika koji preuzima svako ko nadležnost ne ugovori na ispravan način, kao i činjenice da ugovaranje nadležnosti na fakturi nije ispravno i da može biti osporeno.

Piše: (Mirela Parić, rukovoditeljica agencije LRC Inkasso)