Autorica je Snježana Köpruner, direktorica firme GS-TMT.

U situaciji kada se mnogi bore za opstanak, privatno ili poslovno, kada mladi odlaze, najčešće najobrazovaniji, kada je nezaposlenost najveća u Evropi, kada smo evropski šampion po korupciji, neefikasnom obrazovanju i mnogo čemu drugom, teško je naći motiv za ostati i boriti se sa samokočivim političkim sistemom. Taj sistem nas je unazadio i prikovao za dno evropske ljestvice po svim ljudi vrijednim kriterijima.

Povijest nam govori da smo imali mi, ovdje na „brdovitom Balkanu“ i gorih situacija i da je kod nas puno više ljudskog potencijala nego bilo gdje drugo, da mi možemo izboriti se sa ljudskom glupošću.

Cilj bi nam trebao biti stvoriti preduvjete za bolji život građana ove zemlje, stanovništvom velike kao kakvog većeg evropskog grada. Ostvariti viziju o boljem sutra u ovom globalnom svijetu koji tehnološki juri toliko ispred nas da ga nije lako stići. To nije nemoguće sa pravim ljudima, ciljevima, vizijama i u interesu svih građana.

Krenimo najprije sa osnovnim preduvjetom za bolji život, povećanjem zaposlenosti, otvaranjem novih radnih mjesta u realnom sektoru, moru nezaposlenih naročito mladih ljudi.

Glavni zadatak bio bi motivirati ljude koji imaju kapital i koji su spremni investirati  u realni sektor, koji bi bili spremni svoj novac uložiti u jednu zemlju imidžom BiH.

Koje su im inače opcije za investiranje?

Staviti novac na banku i čekati male sigurne kamate ili se ići kockati ulažući u razne biznise s dobiti ovisnom o riziku branše ili zemlje, po formuli “veći rizik veća dobit”.

Koji su to rizici Bosne i Hercegovine što se tiče poslovanja i ostvarenja dobiti na uloženi kapital? O čemu razmišljaju potencijalni investitori?

Važan im je imidž zemlje u koju ulažu, funkcionalna pravna država, obrazovani i vrijedni građani, minimalna korupcija, dobra infrastruktura, prirodna bogatstva i prirodne ljepote.

Da krenemo sa imidžom. Kako se stvara imidž neke države?

Stvara se uglavnom slanjem poruka javnih ličnosti,  domaćoj i stranoj javnosti.

Naši pisci, znanstvenici, privrednici, nogometaši, pjevači… šalju izuzetno dobru poruku o našim talentima, mogućnostima i uspjesima.

Oni se takmiče sa svjetski najboljim i te utakmice, svatko na svom polju, dobivaju. Naši znanstvenici rade uspješno na najrenomiranijim institutima i sveučilištima, a naši privrednici isporučuju dijelove za najsofisticiranije proizvode. O sportašima nećemo ni pričati.

Izgleda da to nije dovoljno, imidž naše zemlje je na svjetskoj sceni izuzetno loš, ne zahvaljujući našim nogometašima, već zahvaljujući našim političkim elitama.

Bosanskohercegovačke političke elite, proizašle iz pogrešnih vizija početka devedesetih godina prošlog stoljeća, ni 20 godina nakon završenog rata ne mogu izaći iz mreže pogrešno postavljenih kriterija vrijednosti, koje su sami postavili.

Borba za povećanjem glasačkog tijela napuhala je broj stanovnika do te mjere da i „mrtvi“ glasaju, falsificiranjem biračkih spiskova. Popis se ne može realizirati prema evropskim i svjetskim normama. Lažni ratni veterani i javna uprava na svim nivoima predstavlja biračku mašineriju, čiju pohlepu ni ekonomski najače zemlje Evropske Unije ne bi preživjele. Umjesto da investiraju u razvoj privrede, turizma, sporta, kulture i umjetnosti oni ulažu novac na vlastitu potrošnju financiranu javnim sredstvima, nas običnih građana.

A narod ode i sve dalje smo od potrebne kritične mase koja bi mogla inicirati promjene.

New York ima 8,4 miliona stanovnika, 1 gradonačelnika, 5 pomoćnika i 51 vijećnika, a Bosna i Hercegovina ima samo 3,5 miliona stanovnika a 3 predsjednika, 296 poslanika, 14 vlada, 168 ministara, 131 načelnika, 10 gradonačelnika i 3.136 vijećnika.

Trebalo bi probuditi svijest gotovo 50% građana koji ne izlaze na izbore, oni bi trebali izaći i glasati za druge, jer ovi su pokazali posljednjih 20 godina da ne znaju. Vjerojatnost da će netko drugi biti bolji je 50%, a vjerovatnost da će postojeći riješiti probleme koje su sami napravili je 0%.

Došlo je vrijeme da pošaljemo poruku u svijet da mi nismo kao oni koji nas sada vode, da je ovo naša zemlja i da želimo dobro svojoj djeci, da želimo da ostanu u svojoj kući i čuvaju ognjišta svojih pradjedova i da ih se ne trebaju sramiti, već biti ponosni na njih.

Naši su djedovi i očevi od jedne 70% nepismene zemlje napravili za 20 godina kulturno, tehnološki i privredno jednu respekta vrijednu zemlju o kojoj se i danas priča. Ja sam sigurna da ovi mladi ljudi mogu i bolje samo im moramo dati šansu.

Nemojmo birati „naše“ birajmo najbolje, jer samo nas oni mogu istrgnuti iz ovog mentaliteta „palanke“.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u ovom komentaru ne odražavaju nužno stav i mišljenje Poslovnih novina, već isključivo autorice.“