Još je dvije nedjelje ostalo do održavanja konferencije B2B Klub 100 – Žene u biznisu koja će na jednom mjestu okupiti najbolje stručnjakinje u biznisu i najinspirativnije žene koje naša zemlja ima.

Za Poslovne novine o položaju žena u biznisu, podjelama na muško-ženske poslove, stereotipima, raspodjeli životnih i poslovnih tereta i obaveza, razgovarali smo sa Selvedinom Junuzović, direktoricom kompanije Junuzović-Kopex koja zapošljava 150 radnika.

Zašto, prema Vašem mišljenju, i danas kada imamo impresivan broj žena na rukovodećim pozicijama u biznisu, politici ili naučnim institucijama i dalje forsiramo taj “ženski momenat” kada opisujemo uspjeh žena u nekoj branši? Radimo li na taj način same sebi medvjeđu uslugu – nismo uspješne direktorice, naučnice, političarke nego prevashodno žene u politici, biznisu itd.

“Smatram da još uvijek nemamo impresivan broj žena na rukovodećim pozicijama, već su njihovi glasovi jaki i čuju se jer smo počele biti odlučne u tome da nas se čuje, pa smo ih i počeli uvažavati. Treba nam još osnaživanja u smislu žena u vrhu, vrhu svega, svih profesija i pozicija i poslova. Mislim da sebi radimo “medvjeđu” uslugu u smislu da pomislimo kako nismo dovoljno dobre ili kako nećemo uspjeti prije nego pokušamo, a sasvim je suprotno kada probamo. Uglavnom uspijemo.”

Svi benefiti timskoga rada

U biznisu ste s naftom (pored ostalog), koja je do skoro važila kao muško polje djelovanja. No, primjetno je da je, ne samo u našoj zemlji, među članovima uprava naftnih kompanija sve više žena. Preuzimaju li žene sektor nafte na mala vrata, prestaje li promet naftom biti muška priča?

“Trebamo prevazići diskurs “ženski-muški” poslovi, baš poput jači/slabiji spol, a više se fokusirati na sposobnost, na dobre stvari, na više podijeljenih “know how” priča i podršku ženama da uzimaju svoje zasluge – ne da ih pripisuju drugima iz razloga da neko ne kaže “šta će žena”.

Među rijetkim ste ženama koje priznaju da će u procesu biranja saradnika prednost uvijek dati nekoj ženi u odnosu na muškarca. Ženska solidarnost, rad na osnaživanju žena ili nešto treće?

“Uvijek, ali ću i gledati da u toj saradnici vidim sve kvalitete koje trebaju biti u osobi za neku poziciju, posao ili slično.”

Šta je, prema Vašoj definicija ili iskustvu, jaka žena?

“Ona koja prepoznaje svoje slabosti i ne predaje se pred preprekama koje joj servira život. Lako je biti jak i osjetiti se jako, još je jače i izazovnije kada se osjetite slabim, pa se s tim izborite i kroz taj proces naučite više o sebi, svojim mogućnostima, onome kada ste mislili “ovo ne mogu” a ipak ste uspjeli.”

Recite nam nešto o Fondaciji Junuzović? Ima li u njoj prostora za projekte čiji će konačni rezultat biti više osnaženih žena?

“Fondacija je prvenstveno nastala iz želje da pomognemo bolesnoj djeci, tako da su projekti bili vezani za Pedijatrijsku kliniku u Tuzli. Kasnije su se pojavili projekti za pomoć ženama koje smo s radošću prihvatali i radili. Mi smo tim koji je povezan zajedničkim interesom pomaganja i željom za napredovanje društvene zajednice. Naša vrata su otvorena za svaki projekt koji će biti vjetar u leđa sve jačoj i vidljivijoj ženskoj zajednici.”

Vaša kompanija u vlasništvu ima i dva preduzeća javnog gradskog prijevoza. Ko u Vašem domu i kompaniji drži komande, od gasa, preko mijenjanja brzina do upravljača?

“Mi smo kao jedno vozilo koje konstantno mijenja vozače i suvozače između nas četvero, kako bi se onaj drugi vozač odmorio. Želim reći da je timski rad najbolji rad, u svemu i uvijek jer “mogu sam/sama” vodi do premora, do toga da pregorite, da život ne posmatrate sa lakoćom kojom bismo mu trebali pristupati čak i u najvećim izazovima, a rješenje stoji u tome da ponekad vi držite papučicu gasa, ponekad komande, a ponekad, dok neko drugi odmara, sve to – ali ne uvijek. Balans i puno odmora u dugim vožnjama.”

Sa margina do centra

Od stereotipa ne možemo pobjeći. Muškarci se slažu da ratova u svijetu ne bi bilo kada bi žene vladale svijetom, ali uvijek dodaju kako bismo imali svijet u kojem države međusobno ne komuniciraju jer su se predsjednice posvađale. Kako biste Vi to prokomentirali?

“Ima u ženskom svijetu malo izraženije sujete ili, bolje reći, straha, ali nije čudo. Kroz vijekove su nas kao spol smještali po marginama, činili da ne možemo ni da se školujemo ni privređujemo, da imamo svoju neovisnost najprije finansijsku, pa sada opreznije pristupamo svemu, posebice drugim ženama jer muškarci su navikli da im se više vjeruje ili daju prilike, a tako smo ih nekako i same okarakterisale, odnosno prihvatile taj stereotip.”

Kompanija u kojoj ste dio Uprave porodično je vođeni biznis. Svakodnevno ste sa suprugom i sinovima na poslu. Je li moguće razdvojiti poslovno i privatno?

“Nama to nije uspjelo, možda nekim drugim porodicama jeste. Mi živimo posao 24/7 i stalno se prepliću teme i poslovne i privatne i kod kuće i u firmi.
Ja sam i kao šefica i dalje majka i supruga jer smo emotivna bića i tako drugima treba i pristupiti. Ne rade strojevi, već ljudi od krvi i mesa. Zato šefovanje ne treba nikome, iako se zna na kome su koje vrste odgovornosti. Šef/šefica šefuje, lider pruža ruku i sa svojim timom ide zajedno ka boljem, ka pobjedama, ka rješavanju problema, tako nekako i mi funkcioniramo, privatno i poslovno.”

Treba znati zatražiti pomoć

Čini li Vam se da su žene, u borbi da se dokažu, da osiguraju ravnopravnost, zapravo sebe novim obavezama opteretile do tačke pucanja?

“Vjerujem da ima toga, baš iz razloga koji sam spomenula – predugo su nas učili da je naše mjesto kod kuće, a da i tamo trebamo biti neprimjetne. Sada, kada imamo priliku da možemo, želimo više nego što je nekad moguće za vrijeme trajanja jednog dana. Tako da – da, složila bih se; ponekad želimo preveliki zalogaj, ali sve sa željom da utremo put ženama koje će doći poslije nas, kćerkama, unukama… Trebamo malo usporiti. Ne prestati se boriti da nas se čuje, ali svakako pripaziti da u toj borbi ne “padnemo” već u prvom redu.”

U medijima se često piše o problemu kojeg su žene napravile preskačući i po dva stepenika na korporativnim stepenicama, definiranom kao “oduzimanje muškarcima njihove ključne uloge – branitelja i hranitelja porodice”. Ima li u tome istine?

“Nema, ne slažem se s tim. Porodicu treba hraniti ko može. Najuspješniji je onaj dom ili porodica ili poslovni kolektiv – kada se podijelite tako da svi doprinesete u nekom segmentu gdje umijete, a ne jer morate zato što je neko rekao. Kada bismo više radili ono što umijemo, a ne ono što drugi kažu da moramo – sve bi bilo mnogo bolje. Vidim sve češće očeve koji idu na porodiljno, da budu sa bebama kući dok mame rade i podržavam to.”

Svakome od nas treba nešto što žargonski zovemo izduvni ventil, način na koji kanališemo nagomilani stres. Šta Vi koristite kao izduvni ventil?

“Imam ih više. Često smiraj pronađem u dobroj knjizi, čaši vina u kutku svoje sobe, pripremi ručka za porodicu, šetnji sa psom kroz park, putovanjima sa prijateljicama, puno smijeha uz ljude koji mi šire vidike pozitivnim razmišljanjem i stavovima, teretani. Ti nam izduvni ventili pomažu da ostanemo prisebni, da možemo reći sebi da smo samo ljudi od krvi i mesa, a ne svemogući i da nam ponekad treba pomoć drugih da pobijedimo neki izazov. Naša snaga leži u tome da znamo koliko nekada ne možemo i da je to sasvim u redu.”

Da “svratimo” na kraju ovoga razgovora malo u kuhinju… Da je životni uspjeh kolač, kako bi išao recept za Vaš? Koji sastojci, koliko?

“Našalit ću se ovdje sa onom također popularnom – When life gives you lemons, make orange juice and leave the world wondering how you did it.”

Razgovarala: Adisa B.